Bio je jedan od najboljih hrvatskih hokejaša, a kada je počeo rat postao je zapovjednik u HOS-u – poginuo heroj Krešimir Pavičić

Na današnji dan, 12. rujna 1992. godine u bitci za Bosansku Posavinu poginuo je heroj Domovinskog rata i Hrvatskih obrambenih snaga – Krešimir Pavičić. Svega dan kasnije preminuo je od posljedica ranjavanja njegov suborac Pejo Breščaković.

Krešimir Pavičić „Pavo“ bio je dozapovjednik HOS-a Hercegovina u sastavu kojeg se nalazila satnija „Lovac“. U njoj je Pejo Breščaković obnašao dužnost zapovjednika izvidničke desetine. Krajem kolovoza 1992. oko 250 HOS-ovaca, predvođenih zapovjednikom Stankom Primorcem – Ćanetom, došlo je s Južnog bojišta u pomoć Bosanskoj Posavini na poziv generala Ante Prkačina. Jedan od najtežih dana za njih svakako je bio 12. rujna 1992. kada kod sela Gornja Barica u pokušaju da zauzmu visoravan Kostreš, između Bosanskog Broda i Dervente, u sukobu sa srpskim snagama pogiba Krešimir Pavičić, dok je Pejo Breščaković preminuo dan kasnije od posljedica ranjavanja.

Pokojni Pejo i ja smo u ožujku 1992. godine došli s istočnoslavonskog ratišta u Hercegovinu . Zajedno smo proveli djetinjstvo u Vrbanji gdje smo išli u istu osnovnu školu. Ja sam tri puta ranjavan, a on je dao svoj mladi život. U trenutku pogibije imao je tek navršenih 18 godina. Pejo je istinski heroj Domovinskog rata i vrhunski izvidnik-diverzant.

Darko Peranović – Kundro, pripadnik HOS-a (satnija “Lovac”)

Subota, 12. rujna 1992. godine ostala je u trajnom sjećanju Pavinim i Pejinim zapovjednicima kao jedan od najtežih dana u Domovinskom ratu.

Naši zapovjednici izvidničkog i diverzantskog voda, Darko Peranović – Kundro i Luka Ivanović vraćaju se s izvješćima izviđača, imamo priliku uzeti taj dio. Ja sam mjesec dana prije ranjen kod Dubrovnika, doveo vojsku, i pokojni Pava kaže – ovog puta ti ne ideš s nama u prvi napad – i mogu kazati sa sigurnošću da je to čovjek koji je rekao ovaj put ćeš ti izvršiti moju zapovijed! I eto spriječio je da poginem jer bi vjerojatno u toj zasjedi zaglavio kao i ostali. U tom napadu gine pokojni Pavo negdje oko 14-15 sati. To je za nas bilo kao da su nam odrezali oba dvije ruke – i lijevu i desnu.

Stanko Primorac Ćane, zapovjednik HOS-a Hercegovina

Kao jedan od zapovjednika sam sudionik ovog događaja, a prije nego smo upali u tu zasjedu sam bio u izviđanju i došao 20-30 metara do neprijateljske prage (op. a. protuavionski top). Vratio sam se i obavijestio Pavičića tako da smo odlučili ovladati tim prostorom do te prage, a onda eventualno i dalje. Krenuli smo naprijed nas pet – Krešimir Pavičić, Pejo Breščaković, Luka Ivanović, Anto Tadić i ja. Htio sam opaliti jedan RPG (op. a. raketni bacač) s pedesetak metara, međutim Pavičić je procijenio da možemo doći do te prage koja je bila parkirana u dvorištu kuće tlocrta u ključ. Kada smo došli na par metara krenuli su rafali raznih kalibara i bezbroj metaka tako da je Pavičić prvi pogođen mnoštvom metaka pao po meni i preživio sam zahvaljujući tome što je on imao pancirku pa nije prolazilo kroz njega. Pokušavao sam ga vući, ali je već tada i Ivanović ranjen i takav ranjen spasio je mene i Tadića jer je pucao po neprijateljskim vojnicima iako je bio ranjen. To sam tek kasnije shvatio jer nije poslušao moju zapovijed da mi pomogne izvući Krešimira s kojim sam na brisanom prostoru bio zasut rafalima. Ipak, Ivanović mi je taj put činio ono što treba. Breščaković je pokušao prići, ali je pogođen s dva metka u trbuh te je od posljedica ranjavanja umro dan kasnije. Nažalost nisam uspio izvući Krešimira, iako sam to htio nakon što sam se uspio povući i skloniti iza jedne kućice. Mogao sam jedino i ja tamo ostati mrtav. Bogu hvala da smo ga nakon 18 godina pronašli i pokopali na groblju u Stenjevcu. Kakav kaos je bio taj dan na tom dijelu bojišta zorno prikazuje primjer dvojice hrabrih HOS-ovaca koji su tog 12.9. ’92. greškom uletjeli u kuću punu četnika. Radi se o Željku Međugorcu iz Klobuka-Ljubuški te pokojnom Kreši Vranješu-Cikoji iz Humca (Ljubuški).Željko Međugorac je zarobljen, a Cikoja je uspio pobjeći praktički iz ruku neprijateljskih vojnika. Nažalost Međugorac je prošao strašne torture jer je oko 4 mjeseca bio zatočen u logoru Manjača.

Darko Peranović – Kundro, zapovjednik izvidničko-diverzantskog voda HOS-a “Lovac”

Krešimir Pavičić rođen je 7. rujna 1965. godine u Zagrebu u kojem je odrastao zajedno sa starijom sestrom Lidijom. Nakon osnovne škole, završio je srednju građevinsku, a kao uspješan hokejaš kluba „Medveščak“ upisao je u Zagrebu Kineziološki fakultet. Na njegovu kratku, ali vrhunsku karijeru podsjeća nas i ulomak iz knjige U viteza krunica Gordane Turić:

“‘Pava’ je igrao u sjajnoj generaciji „medveščakovaca“, zajedno sa Zajecom, Trumbetaom, Ljubićem i ostalima, a trenirao ih je Vlado Kučera. Bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije, a nekoliko je puta nastupio i u seniorskoj reprezentaciji, u vrijeme dok je izbornik bio Anatolij Kostrjukov. Pavičić je bio ‘jocker’ momčadi. Bez obzira na suparnika, svaku je utakmicu odigrao bez sustezanja, bez kompromisa. Bio je hrabar i hladnokrvan strijelac. Svojedobno je, primjerice, beogradski Partizan bio vrlo jak, na vratima je imao odličnog golmana Doroščaka. ‘Pava’ je jednu utakmicu protiv Partizana odigrao u prvoj navali, kao zamjena ozlijeđenom Krutovu, i Doroščaku čak tri puta zatresao mrežu. Možda je ponekad bio pomalo neozbiljan, ali je bio vrlo aktivan igrač, bez kompromisa, nije se bojao individualnih dvoboja, čak ni s igračima jačima od sebe. Njegovi suigrači znali su reći: ‘Pa nije normalno koliko sreće ima taj Pava’, ali nije stvar bila u sreći. ‘Pava’ je imao osjećaj za pogodak, njemu je ‘ulazilo’ kao malo kome.“

Dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj, Pavo se uključio u Hrvatsku stranku prava, u kojoj je kasnije bio i član središnjeg odbora. U ljeto 1991. godine osjetio je zov Domovine i pristupio HOS-u s kojim je prošao niz ratišta, a na kraju život izgubio u Bosanskoj Posavini nakon čega se 18 godina vodio kao nestali.

Božićne kuglice i svjećice nisu više tako sjajne kao one koje si ti stavljao na bor. Nema više dara pod jelkom na kojem piše Krešo. Od blagdanskih radosti i veselja ostala je samo navika i uspomene urezane duboko u sjećanje. Tvoj osmijeh, tvoja briga da stigneš svima udovoljiti tih dana, tvoj poklon na kojem je pisalo “mama”…

Darinka Pavičić, majka Krešimira Pavičića

Napokon 2010. godine posmrtni ostaci Krešimira Pavičića identificirani su i dostojno pokopani na groblju u Stenjevcu.

Pavo je bio sjajan borac. On ne samo da je bio hrabar, on se služio svim vrstama oružja. (…) On je trebao ići u Austriju potpisati ugovor da igra hokej za 30 ili 50 tisuća dolara. On kaže meni – Gospon Prkačin moja životna želja je s vama ratovati, idemo u Posavinu, ima vremena za ugovor. Potpisao je ugovor s Bogom.

Ante Prkačin, general HOS-a o Krešimiru Pavičiću

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Televizija
Bujica. Z1 televizija. urednik Velimir Bujanec, 6. svibnja 2020.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Darka Peranovića, prikupljeno 11. rujna 2020.