Prva bitka Ante Gotovine u Domovinskom ratu – bitka za Rajić

Nakon što su sredinom kolovoza 1991. godine okupirani Okučani, uslijedili su teški dani za obližnje gradove – Novsku i Novu Gradišku.

Domaćim snagama, pripadnicima Zbora narodne garde i policije, uskoro su u pomoć pristigli pripadnici pričuvnog sastava MUP-a iz Kutine, Specijalna jedinica policije „Šimini Anđeli Pakla“ PU Slavonski Brod, 3. bojna 3. A brigade ZNG-a, 108. brigada ZNG-a, kao i 1. A brigada ZNG-a „Tigrovi“.

Najžešće borbe na tom području započele su početkom rujna. Jako neprijateljsko uporište na komunikaciji Novska – Okučani bilo je selo Rajić. Na današnji dan, 9. rujna 1991. godine, „Tigrovi“ su dobili zadaću oslobađanja tog sela kako bi se pokušao proboj prema Okučanima iz tog pravca. U akciju je bio uključen i izvidnički vod pod vodstvom Ante Gotovine. Akcija je počela uspješno. Hrvatske snage krenule su iz pravca Novske odnosno sela Roždanik lijevom i desnom stranom ceste, dok je 2. bojna „Tigrova“ imala zadaću bočnog udara s brda. Pripadnici 3. bojne „Tigrova“ koji su napadali desnom stranom uspješno su ušli u akciju. Osim što su probili neprijateljsku obranu uništili su dio oklopne tehnike i višecjevni bacač raketa. Ipak, postrojbe pobunjenih Srba i JNA konsolidirale su obranu te krenule u protunapad.

U jednom trenutku neprijatelj je shvatio da smo jako blizu, tj. da nas dijeli samo dvorište, i pobacao nekoliko ručnih bombi u naše dvorište. Ne znam kako, ali veoma smo se brzo sklonili i nitko nije stradao. Počeo je i taj tenk djelovati po našim kućama. Crijep s krova i zid letio je okolo. Mi smo se morali povlačiti. Taman kad smo prošli crkvu, tenk je gađao po ostatku vrha crkve. Dijelovi crkve letjeli su na sve strane. Na tom dijelu vidjeli smo naše snage na desnoj strani ceste kako se isto tako povlače na početne pozicije. Neprijatelj je sve preciznije djelovao i po našoj lijevoj strani ceste. Morali smo se brzo skloniti. Prošli smo župni ured. Kretali smo se u koloni. Odjednom je između ceste i kuće pala mina 120mm i pri tome ranila svakoga drugog. Bilo je „na parove razbroj“. Srećom, mene nije pogodila, ali je zato jedan domaći vojnik ispred mene bio teško ranjen. Bio je ranjen u trbušnu šupljinu i bojao se da ćemo ga ostaviti. (…) Meni je jedan geler probušio jaknu ispod rukava. Stavili smo ranjenika na vrata i nosili do naših položaja. Kako smo ga nosili po dvorištu preko ograda, neprijatelj je još žešće pucao i to ovaj put baš po nama na prvim položajima, kako na lijevoj, tako i na desnoj strani ceste. Kad smo došli do naših položaja pozvali smo sanitet, koji je veoma brzo došao, i predali ranjenika. Hrvatske snage na desnoj strani ceste imale su daleko više gubitaka.

Ratko Dragović – Klek, pripadnik 5. bojne 1. A brigade ZNG-a

Istog dana, 9. rujna, hrvatske snage postigle su uspjehe prema Okučanima iz drugog pravca te oslobodile Gređane i Čovac, također uz velike gubitke, a idućih dana borbe na tom području još su se više intenzivirale. Unatoč značajnim gubicima i velikom broju ranjenih, hrvatske snage zadržale su položaje u selu Rajić koje su uspijevale braniti sve do početka listopada.

Izvori
Dragović, Ratko. Deset godina poslije – svjedočanstvo iz Domovinskog rata. Zagreb: Strijelac, 2001.
Vukšić, Ante. Novogradiški žrtvoslov : Domovinski rat na novogradiškom području : 1990-1995. Nova Gradiška: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Nova Gradiška; Arca, 2009.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.