“Metci su šištali oko nas kao da je padala kiša. Bila je to najgora muzika koju sam mogao slušati.” – bitka za Vrbovljane

Nakon što su sredinom kolovoza 1991. snage JNA prešle Savu kod Stare Gradiške s jedne strane autoputa, a s druge strane okupirale Okučane započelo je neizvjesno razdoblje u kojem su se te snage nastojale spojiti. Planove su im kvarile hrvatske snage predvođene „Tigrovima“ no situacija je postala dramatična nakon što je JNA 4. rujna okupirala Novu Varoš. Uslijedio je niz protuudara hrvatskih snaga, osobito na selo Vrbovljani odnosno na istoimeni nadvožnjak na autocesti koja se tada još uvijek zvala „Autoput bratstva i jedinstva“.

Ratko Dragović Klek, legenda „Tigrova“ i „Puma“, prvi pokušaj vraćanja koji se odigrao 4. i 5. rujna opisao je u knjizi Deset godina poslije. Evo kako je opisao početak akcije:

Kako je neprijatelj blokirao autocestu Zagreb – Osijek u Slavoniji, dobili smo zadatak da ju otvorimo i to u bivšoj novljanjskoj općini. Mislili smo, idemo ih u veoma kratku roku razbiti, otvoriti komunikacije i svi se nakon toga vratiti u svoje baze. Među nama se širila vijest da idemo u selo Vrbovljane. Vozili smo se lokalnim putovima, malo asfaltiranom, malo šljunčanom cestom, na kraju smo se vozili šljunčanim putem, usporedno s autocestom Zagreb – Slavonski Brod i stali kod jednog nadvožnjaka kraj autoceste.

U nastavku tog dana „Tigrovi“ su kukuruzištem krenuli u pravcu Vrbovljana no zbog nepoznavanja terena napredovanje je bilo sporo, a onda je uslijedio i borbeni kontakt s neprijateljem:

Po pričanju zamjenika morali smo se kretati kukuruzištem. Kad stignemo na kraj, trebali smo se sastati s našim desnim susjedom te onda zajedno krenuti u selo Vrbovljane. Ušli smo u to kukuruzište i krenuli uzduž redova. U početku smo mislili da je selo Vrbovljani tu ispred nas. Kretali smo se kukuruzištem, ali nikako da iziđemo iz njega. Na jednom dijelu prolaza kroz kukuruzište neprijatelj je prvi put pješačkih oružjem djelovao po nama. Nastala je trka gdje se skriti, jer su metci šuštali uzduž kukuruzišta.

Nikako nisu mogli pronaći snage s kojima su se trebali spojiti, pao je mrak i uslijedila duga noć, a zatim jutro u kojem je neprijatelj znajući gdje su hrvatske snage krenuo djelovati po kukuruzima:

Metci su šištali oko nas kao da je padala kiša. Na brzinu smo legli ponovno u kanal. Najvjerojatnije je po nama djelovao “šarcem” ili strojopuškom M 84 kad je tako puno metaka zujalo oko nas. Bila je to najgora muzika koju sam mogao slušati. Iza mene je bio zapovjednik voda. Inače, on je tada imao oko sto kila i na sebi je imao prikrivnu policijsku pancirku, koja ga je i te kako dobro štitila. Zaključio sam da je najbolje skloniti se iza njega. U par poteza to sam i učinio. Imao sam dobar zaklon. Te su se radnje tako brzo odvijale da jednostavno čovjek u takvim situacijama nije svjestan što čini. Sve nagonski radi, a sve da preživi. Neprijatelj je i dalje žestoko strojnicama djelovao po nama. Kukuruzi su padali dolje kao da ih srpom reže.

U takvoj situaciji hrvatske su se snage povukle na početne položaje, nažalost ne svi. „Tigar“ i heroj Domovinskog rata Dino Kunić izgubio je život. Bio je to prvi poginuli pripadnik 5. bojne „Tigrova“ u Domovinskom ratu. Na tom području teške borbe potrajale su do 16. rujna kada je neprijatelj potpuno slomio hrvatsku obranu, okupirao sela Čovac i Gređani Okučanski i spojio se sa snagama u Okučanima.

Izvori
Literatura
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.
Dragović, Ratko. Deset godina poslije: Svjedočanstvo iz Domovinskog rata Zagreb: Nova knjiga RAST, 2003.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.