“Kada sam ’91. odlazila u rat mama mi je rekla da završim ono što je ona započela ’71.” – Ivana Marković

Mnoga djetinjstva rat je prekinuo u trenu. Preko noći golobradi mladići odlazili su u vojsku i postajali muškarci. Bilo je među tim vojnicima i žena, do jučer djevojčica koje su se družile sa svojim društvom ne sluteći da će uskoro izbiti rat zbog kojeg će se s dojučerašnjim prijateljima „morati gledati preko nišana“. Jedna od njih je i Ivana Marković iz Siska, zanimljiva, društvena, otvorena i pričljiva osoba… Sve dok tema ne postane rat. Iako ne voli pričati o tom teškom razdoblju s nama je ipak podijelila svoju priču.

Ivanino djetinjstvo u naselju smještenom na uskom prostoru između dva industrijska diva ondašnje Jugoslavije –  rafinerije i željezare bilo je ispunjeno igrom i veseljem. Ivana je rasla, školovala se i sanjala kako će jednog dana postati učiteljica. Bila je odlična u gađanju malokalibarskom puškom i zračnicom, štoviše prvakinja Hrvatske. Streljaštvo je bilo njezina velika ljubav.

Nas je u naselju Caprag, pa tako i u razredu bilo raznih nacionalnosti. Nikada nismo gledali tko je tko, nije bilo bitno. Svi smo bili miješani. Bilo je to prekrasno djetinjstvo u prekrasnom okruženju. Kada je krenulo vrijeme rata bilo je jako teško i bolno. U ljeto ’91. ljudi su počeli odlaziti s koferima. Ništa mi nije bilo jasno. Jednu susjedu pitala sam kamo ide, a ona je odgovorila – Tamo gdje dijele besplatno kruh i mlijeko. Došla sam doma i pitala mamu i tatu gdje se to dijeli, je li to moguće? Tada su mi roditelji da se nešto kuha i da se trebamo paziti. Uskoro su počele sporadične pucnjave, a zatim i granate. Meni kao mladoj djevojci jako je drugo trebalo da shvatim što se događa i zašto odlaze ljudi kod kojih smo do jučer išli u goste družili se i bili bliski.

Odlasci u sklonište obližnje sisačke željezare postali su svakodnevica. Industrijska zona u kojoj je Ivana živjela postala je stalna meta neprijateljskog topništva, a Ivana osobito pamti situaciju kada je pogođena rafinerija gorjela toliko jako da se tri noći činilo kao da je dan. Te sumorne i teške jeseni 1991. postala pripadnica Hrvatske vojske.

Svoj 18 rođendan dočekala sam sama na jednoj klupi. I razmišljala… Po Petrinji tutnje tenkovi, većina prijatelja bili su već u uniformi. Nas je bilo 20-ak u društvu. Svi su otišli, većinom u 57. bataljun, 120. brigadu, neki u „Tigrove“. Mlađa sestra je otišla u srednju školu u Zagreb. Ostala sam sama. U jednom trenu prišao mi je jedan susjed, netko mu je rekao da mi je rođendan, i poklonio čokoladu. Za mjesec dana tog istog čovjeka srela sam u uniformi dok sam išla prema skloništu. Zaustavio me i pitao „Da li želiš ići u Hrvatsku vojsku?“ Ja sam naravno rekla da bi, ali trebalo je doći mami i tati i objasniti im to. Nisam im imala hrabrosti reći. Njima sam rekla da tražim posao no da na birou kažu da nema posla i šalju me u vojsku. Međutim jednog dana susjed koji me pozvao u vojsku došao je k nama doma i razgovarao s roditeljima koji su na koncu pristali pustiti me. Majka mi je samo rekla: „Završi ono što sam ja započela ’71.“

Ivana je završila u tenkistima, a da tenk prije toga u životu nije vidjela:

Zapovjedništvo nam je bilo u Novom Pračnom. Moj posao je bio papirologija. Pisanje zapovijedi, potvrda i sličnog. Kada sam imala vremena brinula sam o dečkima na terenu, nosila im hranu, uniforme, opremu. Često puta, pucalo se, ali sjedaš u kombi, vozač se boji, ja se bojim, ali ljudi nisu smjeli biti gladni. Ideš i voziš. Učila sam u hodu, nisam znala ništa o vojsci, ali dečki su mi bili velika podrška. Nikada s njima nisam imala problema, držali su me kao kap vod ne dlanu od prvog do zadnjeg dana.

Nakon obrane Siska, slijedio je odlazak u Bosansku Posavinu koji joj se duboko urezao u sjećanje. Imala je ondje prvi bliski susret sa smrću. Kada je poginuo njezin susjed kojeg je dobro poznavala pala je u nesvijest i završila je u bolnici.

Kada mi netko spomene 1991. osjetim tugu, bol i ljepotu. Tuga i bol jer nam je otišla mladost, a ljepota je to zajedništvo kojeg danas više nema. To je bilo posebno vrijeme kada nisi imao ništa, a imao si sve.

Oslobodilačke operacije Ivana je dočekala u protuoklopnoj postrojbi u sastavu 2. gardijske brigade kamo je prešla iz oklopništva 1994. godine. Nije joj puno trebalo da se vojska sprema za nešto veliko:

Krenule su intenzivne pripreme koje su bile svakodnevne. Tjelovježbe, obuke, non stop. Malo nam je trebalo da zaključimo da se nešto priprema samo nismo znali kada će se krenuti. Kad je napokon krenula „Oluja“ osjetila sam sreću jer sam shvatila da je rat došao kraju. Neće više biti pucanja, granata, ali… Nama koji smo bili na pravcu prema Petrinji milijun se pitanja javilo u glavi hoćemo li uspjeti? Bilo je teško. No završilo je. Mislili smo da kreće period mira i veselja… Ali je došla operacija Una. Jedno od gorkih iskustava. Prijatelj mi je poginuo na samoj obali… Ja sam vozila sanitet, spašavala ranjene, do sisačke bolnice. Nije imao tko drugi.

Nakon što je rat završio Ivana je odlučila ostati u vojsci, no usput je završila fakultet i ostvarila na neki način svoj mladenački san:

Ja sam 1992. potpisala ugovor s 2. gardijskom brigadom. Kada je prošao rat pitala sam se što sad? Imala sam iskustvo, znanje i sposobnosti i odlučila sam ostati u vojsci koja se lagano stabilizirala i navikavala na mirnodopski sustav. Bio je šok kada smo dobili radno vrijeme, rad do 16 sati, slobodni vikendi. Shvatila sam da to nije tako loše, a usput sam vanredno mogla studirati. Čula sam da je u Petrinji otvoren izvanredni studij za predškolski odgoj i upisala ga bez znanja roditelja. Završila sam ga ne u roku, nego i prije. Nakon dvije i pol godine diplomirala sam i tek tada rekla roditeljima i pozvala ih na promociju.

Kao dočasnica Hrvatske vojske Ivana je prošla i misiju UN-a na Golanskoj visoravni. Provela je ondje više od šest mjeseci kao zapovjednik logistike:

Prilikom preustroja 2008. postavljena sam na mjesto prvi dočasnik voda u logističkoj satniji. Kao desna ruka zapovjedniku voda radila sam planove obuke, rada, života. To je bilo jedno drugačije iskustvo. Kasnije sam bila zapovjednik desetine, a u mirovinu sam otišla kao prvi dočasnik zapovjedne satnije.

Iako je nakon 31 godine služenja domovini u Hrvatskoj vojsci Ivana otišla u mirovinu ona će istaknuti kako u „mirovini ipak nije“:

Volim reći to ovako – „U penziji sam, ali nisam u mirovini.“ Ne mirujem. Na nagovor prijateljice učlanila sam se u kuglački klub Jedinstvo koji se natječe u 2. hrvatskoj kuglačkoj ligi. Treninzi tri puta tjedno, vikendom utakmice, stalno je neki pokret. To je specifičan sport u kojem 45 minuta trebaš biti potpuno fokusiran što je danas jako teško za svakog čovjeka no to je veliki izazov, a meni i neka vrsta terapije. Prije par mjeseci osnovali smo i bend „Racchiato“ u kojem sam aktivna i sviram. U domu u Mošćenici brinem o brojnim životinjama, tu su dva psa, tri ježa, dvadesetak mačaka… Puno toga još želim napraviti u životu.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija