U sklopu operacije “Rašeljka” 4. A brigada ZNG otišla u obranu Kruševa

Selo Kruševo, jedno je od simbola stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, u ljeto 1991. nalazilo se u poluokruženju odsječeno od ostatka Hrvatske. S jedne strane bili su pobunjenici u Obrovcu, a s druge strane u Karinu. Jedini izlaz odnosno ulaz u selo bio je morskim pravcem kroz Novigradsko more.

Ondje je još u svibnju 1991. uspostavljena policijska ispostava, ali pripadnicima MUP-a bila je potrebna pomoć. Tako je u prvoj polovici srpnja organizirana obrana sela i u njemu formirana 1. satnija 3. bojne 112. brigade Zbora narodne garde. Time je spriječena mogućnost iznenadnog upada pobunjenika u selo, no glavni problem bio je kako se oduprijeti potencijalnom ozbiljnijem napadu, osobito jer su branitelji Kruševa bili naoružani samo pješačkim naoružanjem, uglavnom lovačkim puškama. U tim okolnostima 25. srpnja na to područje dolazi Mirko Šundov, načelnik za operativne poslove 4. brigade, te vrši pripreme za dolazak 4. brigade. Zajedno s njim tog dana stigli su i brigadni izvidnici o čemu je u podcastu Gdje si bio ’91? progovorio jedan od njih – Renato Mikelić:

Mi smo odabrani da stupimo u kontakt s lokalnim stanovništvom i lokalnim vlastima, da se brigadi osigura logistika i mi smo morali provesti izviđanje tog područja. Lokalne vlasti u Novigradu su odredila da nas do Ribnice gliserom odveze Reno Sinovčić. Iz Ribnice vršimo pokret prema Kruševu i tog dana kada smo stigli smo obišli 40 kilometara terena.

U sklopu operacije „Rašeljka“ 4. brigada, odnosno njezina 1. i 3. bojna, je u noći s 29. na 30. srpnja u tajnosti stigla u Novigrad, a zatim su njezini pripadnici, ribarskim brodicama prebačeni u prema Kruševu. Da je to selo njihov krajnji cilj pri polasku iz baza nisu znali čak ni zapovjednici bojni Ivan Beneta (1. bojna) i Slaven Zdilar (3. bojna). Tako ni gardisti nisu znali kuda odlaze, a kada su od voditelja broda čuli da idu za Kruševo nekolicina njih brzo se iskrcala i u svojem privatnom automobilu napustila Novigrad.

Odmah po razmještanju, Mirko Šundov i Milan Perković sa skupinom gardista odlaze na izviđanje terena i određivanje obrambenih položaja. Tijekom izviđanja na skupinu se otvara snajperska paljba s brda Kosmač. Ova skupina predvečer u zaseocima Donji i Gornji Vrkići organizira podjelu naoružanja i kratku obuku civilnoga stanovništva koje ujedno uključuje u aktivnu obranu zaselaka. Tijekom obuke na skupinu mještana i gardista neprijatelj prvi put otvara minobacačku vatru od koje pogiba jedan mještanin.

Idućeg dana 1. bojna postupno zauzima položaje na crti: Jurice – Jurina glava – Velika gradina – Klanci – Vratuša. Diverzantski vod posjeda položaje Uvezac i Mikulčanka, a satnija 3. bojne posjeda položaje: Stražbenica – Bezimeni vis – Marina kosa – Vršina – Splitvina – Vršeljak. Konfiguracija terena u Kruševu bila je relativno povoljna za organizaciju obrane jer je prostor bio uglavnom neprohodan za oklopno-mehanizirane snage. Neprijatelj je svoja oklopna sredstva mogao upotrijebiti samo u zahvatu postojećih prometnica Obrovac Karin i Obrovac – Zelengrad. Ove pravce hrvatski su inženjerci uspješno zapriječili fizičkim i minsko-eksplozivnim zaprekama koje su štitile protuoklopne skupine branitelja.

Međutim, vrlo brzo je uočeno kako je obrambena crta branitelja uvelike ugrožena neprekidnim minobacačkim i snajperskim djelovanje sa već spomenutog brda Kosmač, odakle je neprijatelj imao optičku vidljivost cijelog područja. Stoga odlučeno da se taj položaj napadne i zauzme, a u toj akciji 4. brigada imala je i prvog poginulog pripadnika – Nikolu Džalta.

Izvori
Literatura
Monografija 4. gardijska brigada Hrvatske vojske Pauci” Zagreb : Despot infinitus, 2013.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.