„Ma ja te ljude poznam, ne vjerujem da će oni pucati na nas.“ – rođen heroj Stipan Bošnjak

Na današnji dan, 26. lipnja 1955. godine, rođen je jedan od dvanaestorice policajaca ubijenih u zasjedi u Borovu Selu u svibnju 1991., heroj Domovinskog rata Stipan Bošnjak.

Stipan je rođen u Pologu u Hercegovini nedaleko Mostara u obitelji Janje i Joze. Već iduće godine obitelj se preselila u Slavoniju, u selo Nuštar. Ondje je Stipan završio osnovnu školu, dok je srednju školu pohađao u obližnjim Vinkovcima. Nakon toga zaposlio se u policiji, a taj ga je posao odveo na otok Vis. Uz posao, Bošnjak je u Splitu izvanredno upisao i završio upravno-pravni studij. U Dalmaciji je upoznao Zoru Matas s kojom se oženio 1978. te uskoro dobio kćer Sani. Mlada obitelj preselila se početkom 80-ih u Vinkovce gdje im se rodio sin Slaven.

Kao strastven lovac rado je odlazio u lov, a bio je član lovačkog društva „Sokol“ iz Nuštra. Bio je omiljen u društvu, osobito na poslu gdje su ga doživljavali kao pouzdanog kolegu koji je profesionalno obavljao odgovoran posao policijskog inspektora. Godine 1990. unaprijeđen je i imenovan načelnikom Odjela za operativne poslove pri Policijskoj upravi Vinkovci. Obitelj je jedno vrijeme živjela u Borovu naselju no nakon što je, 31. ožujka 1991., došlo do pokušaja puča policajaca srpske nacionalnosti u policijskoj stanici u Vukovaru preselili su se u Nuštar gdje su u to vrijeme gradili kuću. Odande je Stipan 2. svibnja 1991. pošao na posljednji zadatak.

Prije negoli je izašao, dva-tri puta se okrenuo i rekao da brinem o djeci. Nikada to nije radio, danas kada razmišljam o tome, pitam se je li nešto predosjećao.

Zora Bošnjak, supruga

Noć ranije u Borovu Selu mještani srpske nacionalnosti zarobili su dvojicu hrvatskih policajaca. Stipan Bošnjak sudjelovao je u telefonskim pregovorima o njihovom puštanju. Nakon što pregovori nisu urodili plodom u Zagrebu je donesena odluka o policijskoj akciji oslobađanja zarobljenih kolega.

Načelnik Bošnjak pozvao je Martina Matkovića mene i u policijsku stanicu u Vukovaru. Kada smo došli gore ondje su bili načelnik PU Vinkovci Josip Džaja, zapovjednik vinkovačke specijalne policije Zvonimir Totar te Bošnjak. Bošnjaku sam iznimno vjerovao, i rekao je da idemo u Borovo Selo. Matković da sa svojim ljudima uniđe u Mjesnu zajednicu i oslobodi naša dva policajca koji su bili zarobljeni, a moj vod je morao opkoliti mjesnu zajednicu da ne bi nitko prišao i da ne bi nitko pobjegao iz mjesne zajednice. Rekao mi je – Andabak, ako zagusti, izdržite 20 minuta do pol sata mi ćemo doći sa vinkovačke strane, Osječani će doći s osječke strane i to me je nekako držalo i ja sam rekao „Idemo!“.

Ivica Andabak – Cigo, zapovjednik voda Posebne jedinice policije PU Vinkovci

Oko podneva 2. svibnja 1991. skupina predvođena Martinom Matkovićem kao i autobus u kojem je bio vod Ivice Andabaka dočekani su u zasjedi u središtu sela. Nakon njih u zasjedu je upao i autobus s njihovim kolegama koji je u akciju krenuo iz baze na vinkovačkom nogometnom stadionu.

Stipan Bošnjak je bio profesionalni policajac. Volio je svoj posao, volio je svoje momke. U Stipana su svi imali povjerenje jer je stvarno bio izuzetno profesionalno i rodoljubno orijentiran čovjek. Prije no što su momci otišli Stipan je obišao dečke u autobusima. Ustanovio da je sve, što bi se reklo „po peesu“ i onda su momci otišli. Jedno vrijeme se nije čulo na vezi o njima šta kako gdje zašto i Stipan je odlučio uz dozvolu načelnika Džaje da ode u Borovo Selo da vidi dokle je došla akcija. Kako momci stoje itd. Normalno poveo je i mene. Kao i uvijek bio sam spreman na svaki zadatak. Krenuli smo s BMW-om načelnika Džaje koji nam je on, normalno, dao da idemo s njim.

Franjo Čopčić, osiguranje načelnika PU Vinkovci

Pred prugom na ulazu u Borovo Selo naišli su na skupinu policajaca. Unatoč upozorenjima da nije sigurno ulaziti u Borovo, Stipan Bošnjak bio je odlučan u namjeri da se uključi u operativni dio akcije i pomogne kolegama.

Kada su naišli Stipan Bošnjak i Franjo Čopčić zaustavio sam ih i rekao nemojte ići tamo. Čuje se pucnjava, nastradat će se. Načelnik je rekao „Ma ja te ljude poznam, ne vjerujem da će oni pucati na nas.“

Milenko Turudić – Mika, pomoćnik zapovjednika Policijske stanice Vukovar

Čim su prešli prugu koja dijeli Borovo Selo od Borova naselja na automobil u kojem su bili Bošnjak i Čopčić otvorena je vatra iz prvih kuća.

Četnici su bili spremni. Znači nisu oni ni razmišljali da li je ovo neki civil ili ovo ono. Oni su izgleda točno znali sve. Uglavnom naletili smo na zasjedu. Automatski smo izletili iz auta. Ne može se drugačije ni reći jer to je bila brzina. To danas čovjek ne može ni shvatiti da se u datom trenutku čovjek ponaša kao da je neki ratni veteran, a ustvari i meni je to bilo prvo vatreno krštenje. Bacili smo se u kanal i iz kanala uzvratili vatru. Nakon nekoliko minuta Stipan više nije pucao. On je isto imao automatsku pušku. Ja sam imao škorpion i dvije bombe. Ja sam otpuzao do Stipana i onda sam vidio da je nažalost na samom početku dobio metak u vrat.

Franjo Čopčić, osiguranje načelnika PU Vinkovci

Ja sam u početku mislio da je on zaklan. Ne, on je pogođen iz treće kuće malokalibarskim metkom tako da je njemu vrat presječen i on je na samom ulazu u Borovo Selo ubijen.

Vice Vukojević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH

Kada smo u središtu sela upali u zasjedu zvao sam na motorolu da mi se javi Bošnjak. Bošnjak mi se nije javio nego mi se javio Srednjoselac (op. a. Slavko Srednjoselac, zapovjednik Policijske stanice Vukovar) i rekao je „Andabak samo vas vojska može spasiti“. Ja sam čuo tek kad nas je vojska izvela van nakon toga svega – da je on poginuo. Jer ja sam vjerovao njemu. Onda kasnije kad sam razmišljao kad je on poginuo da je to bilo to, da nam više nitko nije mogao doći u pomoć. Vjerujem da je on živ ostao da bi on sve natjerao da se spoje s nama. Njemu sam vjerovao, jako sam mu vjerovao i on je rekao da izdržimo 20 minuta do pola sata i onda kad mi je Srednjoselac rekao da nas samo vojska može izvuć’ van nije mi rekao da je Bošnjak poginuo.

Ivica Andabak – Cigo, zapovjednik voda Posebne jedinice policije PU Vinkovci

Dan 4. svibnja 1991. jedan je od najtužnijih u novijoj povijesti Nuštra. Na seoskom groblju pokopani su tog dana Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, također jedan od 12 vitezova ubijenih u Borovu Selu. Pokopani suu zajedničku  grobnicu koja im je ustupljena. Nakon što su im napravljene zasebne grobnice, njihovi posmrtni ostaci razdvojeni su, no na nuštarskom groblju i dalje počivaju jedan pored drugoga. 

Izvori
Literatura
Belobrajdić Tanja, Nisu zaboravljeni: Grad heroja. Zagreb: Despot infinitus, 2020.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Franje Čopčića, prikupljeno 2. veljače 2020.
Usmeno svjedočanstvo Vice Vukojevića, prikupljeno 10. prosinca 2019.
Usmeno svjedočanstvo Milenka Turudića, prikupljeno 2. veljače 2020.
Usmeno svjedočanstvo Ivice Andabaka, prikupljeno 18. prosinca 2019.