Liku su branili “Nonići”, “Suri” i “Zogaduri” – osnovana 1. samostalna domobranska bojna Pula

Ubrzo nakon što je 27. travnja 1992. godine ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak, zapovjedio ustrojavanje domobranskih postrojbi, 30. travnja Franjo Tuđman zapovjedio je ustrojavanje domobranskih postrojbi na području Operativne zone Rijeka. Taj datum kao dan osnutka uzima 1. samostalna domobranska bojna Pula.

Radilo se o prvoj domobranskoj postrojbi s područja Istre, a sredinom svibnja okupilo se njezino zapovjedništvo i uspostavilo mobilizacijske liste. Ljudstvo kojim se uskoro punila postrojba bili su uglavnom vojni obveznici s područja tadašnje pulske općine, ali i Rovinja, Pazina, Labina i Lupoglava. Zanimljivo, mnogim je pripadnicima postrojbe smetao naziv domobranstvo jer se domobrane iz doba NDH u Jugoslaviji percipiralo kao „narodne neprijatelje“. Stoga je, kako bi ih povijesno osvijestio i opismenio, angažiran pomoćnik zapovjednika za informativno-propagandnu djelatnost Nevio Šetić.

Temeljna i prva planirana zadaća ove postrojbe bila je obrana Pule i okolice, borba protiv diverzantskih i terorističkih skupina i obrana vitalnih, strateških objekata. U tom smislu djelomice je preuzeta uloga policijskih snaga koje su pak preuzimale uloge iz djelokruga oružanih snaga. Ta je loša praksa prekinuta kada je u listopadu 1993. 1. domobranska bojna Pula upućena na ličko ratište, točnije u selo Ramljani koje je obilježilo njezin ratni put.

Pripadnici 1. satnije u Ramljane su stigli 17. listopada 1993., a već 22. listopada pao je snijeg pri čemu se problematičnim pokazala logistička opremljenost brigade. Mnogi domobrani primjerice nisu imali vojničke čizme jer ih za domobranske postrojbe nije bilo. U svemu tome, kako bi pomogao svojim vojnicima angažirao se zapovjednik Bojne Boris Ružić no to nije pomoglo da brže stignu zimske odore koje su pripadnici u cijelosti dobili tek na kraju zime 1994. godine. S druge strane hrane uglavnom nije nedostajalo.

Hrana je bila vrlo ukusna, vrlo dobro napravljena, s obzirom na to da smo imali bazu u vojarni koja je imala kuhinjski blok. Ta vojarna bila je smještena na relaciji Otočac – Gospić, napravljena je negdje 1960-ih i služila je kao skladište goriva. Sve vrijeme bili smo u toj vojarni, ondje smo imali grijanje, sanitarni čvor, kupatilo i poljsku kuhinju. Kuhari su nam bili Ličani. Svojim su vozilima prebacivali ljude u smjenama na crtu obrane. Tu su ostajali jednu noć i ujutro se vraćali, osim u slučajevima kada je padao snijeg ili jaka kiša – onda su ostajali po nekoliko dana jer nije bilo moguće doći do njih, tako da su zbog toga imali malo pojačan suhi obrok. Međutim, svatko je nosio ono što je imao i mogao ponijeti, pa kad bi se u kuhinji u Ramljanima jela lošija hrana, na položaju bi se kuhala „paštašuta“. Osnova svega bio je gulaš iz konzerve, a mijenjali su se prilozi. U slobodno vrijeme domobrani bi znali otići u obližnji ribnjak u Sincu, gdje su kupovali pastrve i na položaju ih pekli.

Boris Ružić, zapovjednik

Bojna je imala četiri satnije koje su se redale na položajima. Satnija je bila raspoređena tako da je jedan vod bio na položaju, drugi u vojarni, a treći je bio na odmoru kući u Puli, stoga su se samo dva voda izmjenjivala. Obično su smjene bile svakih 14 dana, utorkom kada je autobus pulskog prijevoznika Brioni Pula dolazio po njih. Domobrane je ukrcao pred Arenom i odveo ih do vojarne Ramljani. Jedne bi iskrcao, druge ukrcao i vratio ih u Pulu.

Vrlo zanimljivi, zbog dobi domobrana, bili su nazivi satnija. 1. satnija u prosjeku je imala 46 godina te je nosila naziv „Nonići“ što je u istarskom dijalektu naziv za djediće. 2. satnija nosila je naziv „Suri“ i u prosjeku su njezini pripadnici bili stari 48 godina. Sur, odnosno pepeljasto siv, u ovom je slučaju označavalo sijedu kosu. Na svojem su amblemu imali lik „Broja jedan“ iz stripa „Alan Ford“. 3. se satnija prozvala “Zogaduri”, što prevedeno na štokavski znači “igrači”. Naime istarski ljudi na selu u godinama u kojim su se našli odrađivati borbene zadaće se u slobodno vrijeme razonode igrajući igre “briškule i trešete” s talijanskim igraćim kartama, a majstore u tim igrama zovu “zogaduri”. Prosjek godina u toj satniji bio je 46.

Osim što su nadgledali pokrete neprijateljskih postrojbi, pripadnici bojne izrađivali su zaklone za osmatranje, rovove i zemunice. Vrlo često na njihove je položaje otvarana vatra iz pješačkog naoružanja, a u ožujku 1994. 15 dana nije prestajala topnička paljba po hrvatskim položajima uslijed borbi za obližnji repetitor na prijevoju Ljubovo. U proljeće 1994. ministar obrane Gojko Šušak zapovjedio je da se sve postrojbe mobilizirane s područja koje je turistički aktivno povuku s ratišta. Tako je bilo i s 1. samostalnom domobranskom bojnom Pula. Nakon svibnja 1994. nikada se nije vratila na prvu crtu bojišta, a u pričuvi je ostala sve do srpnja 1999. kada je ukinuta. Danas u Puli djeluje Udruga 1. domobranska bojna Pula koju vodi Boris Ružić.

Izvori
Literatura
Dukovski, Darko; Dukovski, Vedran; Matika, Dario. Istra u Domovinskom ratu 1991.-1995. : Model društvene i vojne povijesti. Pula: Nova Istra, 2018.
Ružić, Boris prir. 1. Domobranska bojna Pula. Pula: Histria Croatica C.A.S.H : Udruga 1. domobranske bojne, 2017.