Početkom travnja 1992. godine započelo je premještanje postrojbi 1. gardijske brigade “Tigrovi” na krajnji jug Hrvatske. Zajedno s 4. gardijskom brigadom, “Tigrovi” su trebali postati nositelji deblokade Dubrovnika i oslobađanja okupiranih područja na jugu Hrvatske. Istovremeno, 10. travnja 1992. godine za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko. Čim je došao nametnuo se svojim autoritetom i znanjem.
Gospodo, situacija je više nego kritična, svakog momenta prijeti nam napad jačim snagama koje su u prikupljanju, i ja vas upozoravam i molim, kome je dosadno u Hrvatskoj vojsci ili se ne odjeća dovoljno sposobnim za zadatke koji nas čekaju, može bez ikakvih posljedica napustiti svoj položaj. Ali, oni koji ostaju, od ovog momenta izvršavat će moje zapovijedi, po mom kriteriju i sa svim posljedicama.
general Janko Bobetko 13. travnja 1992. na sastanku sa zapovjednicima svih odsjeka za obranu Dubrovnika
U iščekivanju jakog napada, po dolasku na Južno bojište, od 4. gardijske brigade “Tigrovi” su preuzeli kotu Vjetreni mlin. Ipak za taj naziv ranije nisu znali te su ga među sobom nazivali Bezimeni vis.
Prvi odlazak na položaj Bezimenog visa zauvijek će mi ostati u pamćenju. Dan je bio lijep, sunčan, pravi proljetni. Položaj je bio udaljen od sela Topolo možda 2 km. Put je bio asfaltiran i veći dio puta vodio je kroz borovu šumu. Položaj se nalazio u blizini jedne od cesta koje su vodile prema Neumu, Metkoviću i Pločama, strateškim ciljevima Crnogorske vojske. Vis je bilo relativno malo kameno brdo oblika bubrega kojim je dominiralo uzvišenje na kojem se nalazio kameni bunker. Cesta je išla uz samo podnožje brda. Cijeli je vis bio okružen gustom borovom šumom. Brdo je većinom bio goli kamen s malim razbacanim stijenama, tu i tamo raslo bi malo nisko raslinje dok je istočna strana bila šumovitija i strmija s većim stijenama. Zidovi bunkera bili su debeli preko pola metra, a krova nije bilo. Postrojba prije nas je umjesto krova stavila borove grane, a na njih vreće s pjeskom. Direktni pogodak mine od 60 mm bio bi dovoljan da se taj krov strovali na sve koji su u njemu. Bunker je površinom bio mali, u njega su se jedva mogla nagurati dva čovjeka. Imao je dva otvora puškarnica cca 40 x 40 cm. Jedan je gledao na susjedno brdo i cestu, a drugi prema Okladniku. Ulaz u bunker bio je otvoren, dimenzija cca 120 x 70 cm i slučajni pad mine u blizinu otvora također bi ubio sve u njemu. Kako je taj improvizirani bunker bio nestručno izrađen i osvijetljen dnevnom svjetlošću iznutra, vjerujem da se s protivničke strane vrlo jasno vidjelo kada je tko u njemu. Ja sam osobno izbjegavao biti unutra, najčešće sam bio ili u grmlju ispred ili na “mojem” improviziranom položaju ispod njega s lijeve strane. To je bio manji prirodni zaklon od kamene stijene u kojem sam imao daleko bolju preglednost, a bio sam zaštićen od pogleda i djelovanja neprijateljskih mitraljeza s desne strane (brdo nasuprot Bezimenom Visu, ne znam mu ime), koji su povremeno nenajavljeno znali pucati prema nama. Podnožjem visa s naše strane dominirala su dva bunkera izrađena od debelih armiranobetonskih ploča i djelovali su potpuno sigurno čak i pri napadu najvećim kalibrima topništva. U svaki od tih bunkera moglo je stati do 5 vojnika.
Damir Trupković – Truli
Bitka za Bezimeni vis odigrala se 22. travnja 1992., a obranom te kote hrvatske snage oduzele su inicijativu agresoru na tom dijelu ratišta. Tog dana neprijatelj je pokrenuo snažnu ofenzivu usmjerenu prema mostu na Bistrini i Bezimenom visu s ciljem odsijecanja Pelješca i okolice od ostatka Hrvatske. Time bi došli u znatno povoljniji položaj u dolini Neretve. Topnički napad na kotu Bezimeni vis je započeo u 11:30 sati.
Kotu je držalo petnaestak pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ na čelu s Marijanom Kosićem, zapovjednikom 1. voda 3. satnije 3. bojne, legendarnih „Žuna“. Tučeni su s Veleča, Vresnika i Okladnika. Dva sata kasnije zapovjednik Kosić radiovezom javio se u bazu 3. bojne tražeći pomoć. Dozapovjednik bojne Dragan Basić odmah je uputio dio raspoloživih pripadnika iz 4. satnije.
Nekoliko trenutaka nakon što je prema njima krenulo pojačanje s kote se vezom javio Ivica Kopecki i prenio vijest da je Marijan Kosić poginuo. Kopecki tada preuzima zapovijedanje obranom Bezimenog visa te oko dva sata, zajedno s deset gardista, drži položaje. Njihova imena zapisana su za povijest u monografiji “Tigrova” – Ivan Bačić, Darijo Strehovac Streh, Dražen Sesvečanec, Miljenko Rožić, Ivan Abramović Muški, Josip Bjelopavlović, Damir Trupković, Dino Kramer i Ivon Thaqi.
Prvi su im u pomoć priskočili pripadnici Izvidničkog voda 3. bojne predvođeni Marjanom Brletićem te suborci iz 4. satnije 3. bojne. Dolaskom pomoći ojačana je obrana Bezimenog visa, a hrvatsko topništvo sve preciznije je počelo gađati neprijateljske položaje. Izravnim pogotkom raketom tipa “osa” Stevica Pavlini Lala uništio je kompletnu posadu bestrzajnog topa koji je djelovao po položajima “Tigrova”.
Neprijateljski napadi trajali su do večernjih sati kada se stanje primirilo. Osim Marijana Kosića poginuo je i Andrija Palfi, a 13 „Tigrova“ uglavnom je teže ranjeno. Ipak Bezimeni vis obranjen je, a zahvaljujući reakciji saniteta „Tigrova“ izbjegnuti su još veći gubici u ljudstvu. Doktor Dino Kramer sudjelovao je kao gardist i liječnik u herojskoj obrani Bezimenog visa te posvjedočio sljedeće:
Kada sam neogreben uletio u bunker, iz mračne unutrašnjosti čuo sam: ‘Doktore, doktore, pomozi!’ Nakon što su mi se oči privikle na polumrak, vidio sam više naših dečki kako leže i previjaju si rane. Rekli su mi da najprije pomognem Palfiju koji je ležao bez svijesti. Vidio sam da ima ranu na lijevoj nozi, na bedru i stavio sam mu zavoj. Iz te rane nakon što sam je previo još je malo curila krv, ali ne osobito, pa sam htio pomoći nekome drugome. Vidio sam da ispred ulaza u bunker leži Parac (op. a. Petar Parac Dalmata, danas 100%HRVI) i dečki su mi rekli da je on mrtav. Ne sjećam se da sam ga uopće primijetio kada sam ulazio u bunker. Ubrzo je jedna granata pala vrlo blizu ulaza u bunker i Parac se pomaknuo i počeo nešto mumljati. ‘Živ je,’ viknuo sam i tražio pomoć da ga unesem u bunker. Jedan gardist, koji nije bio ranjen, bio je u tolikom šoku da se nije mogao i usudio pomaknuti i pomoći mi. Netko od ranjenih – mislim da je to bio Zvonko – je došao i pomogao mi Parca odvući u bunker. Još dok smo ga uvlačili jedna granata koja je blizu pala nanijela mu je nove ozljede na nozi. On se u jednom trenutku osvijestio i promumljao: ‘Dečki, ovo je bio direktan pogodak,’ i opet se onesvijestio. Sjećam se da je imao brojne rane na nogama uz slomljenu kost, ranu na trbuhu, glavi i na ruci. Vjerojatno je i meni trebalo dosta vremena da postavim zavoje na sve te rane.
Naslovna fotografija – Pripadnici 3. bojne “Tigrova” u dubrovačkom zaleđu – prvi u redu, Alen Tahirović, prisjetio se kako je fotografija nastala – “Prvi sam ja, ali ustvari nisam prvi jer ima još ljudi ispred. Tako je slikano. Iza mene je Strehovec, treći je Šoljić Anto, unuk pokojne Kate Šoljić, četvrti pokojni Anto Augustinović, peti Uher Vlado. Ostalih se ne mogu sjetiti no u pozadini je Ilija Čančarević. Mi smo 3. vod 3. satnije 3. bojne i bili smo u Stupi.”
Izvori
Literatura
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: vlastita naklada, 1996.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.
Internet
Damir Trupković – Truli: “Bezimeni vis”. Hrvatska u srcu, pristup ostvaren 22. travnja 2021., https://hrvatska-u-srcu.com.hr/index.php/sjecanja-na-domovinski-rat/4-damir-trupkovic-truli-bezimeni-vis
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.