Par mjeseci skrivao se u okupiranom selu četnicima pred nosom. Odao ga je susjed. – zarobljeništvo Ante Strinića

Život piše filmske priče, pogotovo u ratnim okolnostima, a jedna od njih je i ona Ante Strinića iz Antina, sela između Vinkovaca i Osijeka koje je bilo okruženo selima nastanjenim pretežno srpskim stanovništvom.

Kada je Antin, 30. rujna 1991. godine, okupiran Ante je s većinom mještana otišao u progonstvo. Uskoro se vratio u obližnje Tordince kako bi pomogao obranu tog obližnjeg sela. I ono je 25. listopada okupirano, a u povlačenju Ante ne uspijeva preplivati Vuku te ostaje na okupiranom teritoriju. Danima se skrivao u obližnjoj šumi hraneći se divljim jabukama i kruškama. Tada je odlučio da će se vratiti u okupirani Antin gdje je ranije ostao dio njegove obitelji među kojima i majka i otac.

Ante Strinić na tavanu svoje kuće napravio je sklonište i u tajnosti ondje boravio, danju gledajući kako komšije iz susjednih sela malo po malo pljačkaju napuštene kuće, ali i uzimaju stoku od Hrvata koji su u selu ostali. Najveći problem bio mu je nedostatak kruha i vode. U pokušaju da popravi pumpu za vodu zatekla ga je njegova majka i od tada se Ante po selu skrivao uz pomoć roditelja koji su mu, koliko su mogli nosili hranu i vodu.

Nakon okupacije Vukovara u selo dolazi sve više vojske, među kojima i Arkan i njegova Srpska dobrovoljačka garda. Bilo sve teže čuvati se u tajnosti, a pretresi su postali sve učestaliji. Preostalih 80-ak mještana dva puta dnevno moralo je ići na prozivke radi kontrole koju je okupator vršio nad njima. Ipak, Ante se u roditeljskoj kući pritajio i odatle, pored ostalog gledao kako iz njegove kuće jedan od komšija skida vrata i prozore i odvozi stojadinom vinkovačkih tablica.

U veljači 1992. je došlo ljepše vrijeme i Ante se opustio, pokazalo se previše. U jednom od pretrčavanja između njegove i roditeljske kuće uočio ga je susjed Milan Mikić, Srbin iz Antina, kojeg je Ante pozvao na piće. Vjerovao je kako ga ovaj neće odati jer je tako obećao njemu i njegovim roditeljima. Ipak, nije prošlo puno, kuću Antinih roditelja okružila je neprijateljska vojska te ga nakon par mjeseci skrivanja zarobila. Kao opravdanje za uhićenje poslužila im je vojna oprema koju su pronašli u kući, a koja je ustvari bila vojna oprema Teritorijalne obrane koju je zaduženu imao Antin brat.

Bio je to početak višemjesečnog zarobljeništva. Antu su najprije odveli u susjednu Markušicu gdje počinju ispitivanja i torture. Uslijedio je premještaj u Dalj gdje je Ante smješten u zatvor odnosno privatnu kuću kraj katoličke crkve koja je prenamijenjena u te svrhe. Bio je smješten u ćeliji s Hrvatima i Srbima, a među njima bio je i Miloš Vignjević koji je zatvoren zbog ubijanja civila hrvatske nacionalnosti. On se u zatvoru iživljavao nad Hrvatima s kojima je bio zatvoren.

Tako je Antu jednom prilikom toliko pretukao da su ga morali odvesti u vukovarsku bolnicu, odnosno ono što je od nje ostalo nakon razaranja. Iako je ondje dr. Trbojević ocijenio da Ante treba u bolnicu u Sombor zbog težine ozljeda, upravitelj daljskog zatvora vraća ga natrag u Dalj i stavlja u samicu kako bi ga zaštitio od Vignjevića koji ga je ranije pretukao. Uskoro započinje suđenje u dječjem vrtiću u Dalju koji je prenamijenjen u sudnicu. Suđenje se nastavilo u Belom Manastiru kamo je Ante Strinić prebačen u svibnju 1992. godine. U optužnici stoji da mu se sudi zbog djela protiv osnova socijalističkog društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ, odnosno oružane pobune.

Iako se Ante nadao da će dočekati slobodu u najvećoj razmjeni ratnih zarobljenika, 14. kolovoza 1992., to se nije dogodilo iako je bio na popisu Crvenog križa. Suđenje je trajalo do 1. rujna 1992. godine kada je osuđen na 5 godina zatvora. Na presudu se Ante žalio pa su uslijedila nova ročišta, a posebno je upamtio jedno ročište u lipnju 1993. čega se prisjetio u knjizi Davora Runtića Junaci Domovinskog rata:

Jedno ročište pamtim po smrti Dražena Petrovića 7. lipnja 1993. To mi je najtužniji dan u zatvoru. Bavio sam se športom i sam; volio sam Dražena. No, bilo je i velikih zadovoljstava. Slušali smo prijenos Olimpijade kad su naši ušli u košarkaško finale i kada je Edo Pezzi utakmicu prenosio sa suzama.

Na jednom od ročišta pojavio se po prvi put svjedok Antine obrane, bio je to Nikola Ilić, Srbin iz Antinske Mlake koji je posvjedočio da je Ante prema Srbima uvijek bio korektan te da ga nikada nije vidio u uniformi ili s oružjem. Nakon tog iskaza Ante je oslobođen no odbija se vratiti kući u okupirani Antin. Uspio je iz Baranje otići u Mađarsku gdje mu hrvatsko veleposlanstvo izdaje domovincu s kojom se nakon mjeseci i mjeseci zarobljeništva u prosincu 1993. godine vratio u slobodni dio Hrvatske. Ante Strinić i danas je živ, a mi mu želimo svako dobro, osobito u smislu zdravlja koje mu je narušeno, dijelom i kao posljedica svega što je u ratu proživio.

Naslovna fotografija – Ante Strinić (drugi s lijeva) neposredno nakon povratka iz zatočeništva s nećacima (Stjepan i Petar Matanović) te bratom (Petar Strinić)

Izvori
Literatura
Flinčec, Antun. Antin kroz ratove. Cerna : Proventus natura, 2016.
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata (knjiga 9). Vinkovci – Šibenik: Neobična naklada, 2005.

Podijeli članak