Talentirani crtač stripova u miru, elitni komandos u ratu – poginuo heroj Robert Majer

Često se zaboravlja kako je druga, obrambena, faza operacije „Maslenica“ odnijela ogroman broj žrtava na hrvatskoj strani i bila puno teža i krvavija od napadne faze u kojoj su hrvatske snage oslobodile znatan dio zadarskog zaleđa. Nakon što su hrvatske snage uspješno obranile Kašić, 7. veljače 1993. godine neprijatelj je pokrenuo silovit napad na Novigrad. Tog dana ondje je život izgubio heroj Domovinskog rata i prema zapovjedniku Bojne Frankopan Bruni Zorici – Zuluu jedan od najboljih pripadnika te postrojbe – Robert Majer.

Robert Majer rođen je 12. veljače 1968. godine u Zagrebu u obitelji Milana i Višnje. Odrastao je u Tomićevoj ulici kod uspinjače, a nakon osnovne škole upisao je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Bio je izvrstan u crtanju i slikanju, a njegov prijatelj, školski kolega i kasnije suborac Tomica Bajsić ističe kako je imao oko za kadriranje i za priču što ga je usmjerilo prema crtanju stripova koje je inače volio i čitati – od Alana Forda do Corta Maltesea. Nakon što je završio srednju školu te postao grafički dizajner, Robert je jedno vrijeme živio u Amsterdamu s majkom Višnjom i mlađom sestrom Lavinijom.

Putovali smo kao ekipa s grafike i u Italiju na izložbe i po stripove, od kojih bi neke on prevodio, a potom i u London i u Amsterdam, gdje sam ja radio portrete na trgu. U Amsterdamu smo prijatelj Davor, Robert i ja vidjeli u vijestima da će biti rata pa smo se na Krvavi Uskrs vratili preko Plitvica u Zagreb kako bi se uključili u obranu Hrvatske. Pri povratku na četničkoj smo barikadi jedva izvukli živu glavu.

Tomica Bajsić, prijatelj i suborac

U ljeto 1991. godine Majer se priključio 1. A brigadi Zbora narodne garde „Tigrovi“ s kojom odlazi braniti istok Hrvatske, točnije Ilok, a zatim Petrinju. U studenom iste godine priključio se Specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojni Frankopan. Borio se na osječkom i dubrovačkom bojištu, a potom u Šujici i Travniku.

Pošto su Frankopani u ljeto 1992. rasformirani, Majer i Bajsić pristupili su drugoj specijalnoj postrojbi Glavnog stožera – Bojni Matija Vlačić. Kao njezini pripadnici dragovoljno su otišli u zaleđe Zadra te se priključili Borbeno-mješovitoj grupi Operativne zone Split kojom je zapovijedao Bruno Zorica – Zulu.

Poslani smo jedne noći s 5. na 6. veljače, mislim da nas je bilo dvanaest, kao pomoć na područje Pridrage iznad Novigrada, koje je branjeno od pripadnika lokalne postrojbe, Mornaričkog pješaštva i pripadnika Otočkog bataljuna. Pred zoru postavljeni smo Majer i ja ispred Narandžića kako bi inženjerija uredila minsko polje.

Tomica Bajsić, prijatelj i suborac

Već tog, 6. veljače, osjetili su borbeno djelovanje izvidničkih skupina neprijateljskih snaga. Sve je ukazivalo da se sprema nešto veliko što je i uslijedilo idućeg dana kada je pokrenut velik tenkovsko-pješački napad na hrvatske položaje u okolici Novigrada. Nastao je kaos u kojem je Bajsić bezuspješno pokušavao pronaći svojeg prijatelja Roberta.

Cijela naša grupa iz bivših Frankopana zbog širine napada našla se na više strana, nije bilo vizualnog kontakta sa suborcima. Robert Majer s jednom je grupom ujutro otišao na drugu stranu, a kada se obrana po cijeloj liniji povlačila, tražio sam ga svuda, pa i kod kuće gdje je bilo zapovjedništvo zaseoka i gdje smo se razišli, no nije bilo nikoga. (…) Od ljudi na koje sam potom naišao nitko nije znao reći ništa o mojem suborcu. Netko mi je rekao da se i Zorica već povukao, što mi nije bilo izgledno i krenuo sam ga potražiti, a nadao sam se da se možda i Majer probio na stranu našeg prvotnog položaja. (…) Taj dan ili ujutro opet smo išli gore kroz šumu i upustili se u borbu, a s druge strane izvidnici pod vodstvom Zvonka Lukića iz Bojne Matija Vlačić pronašli su Robertovu kacigu i mislili smo da je zarobljen.

Tomica Bajsić, prijatelj i suborac

Nažalost Robert Majer je stradao oko zaseoka Baturi pomažući domaćima ojačati obranu, a njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su tek koncem srpnja 1993. godine. Na posljednji počinak suborci su ga ispratili 4. kolovoza na zagrebačkom Mirogoju.

Robi je bio plemenit čovjek, pravi gospodin, s istančanim osjećajem za pravdu, dobar prema obitelji i prijateljima. Bio je hrabar i sposoban ratnik, ništa mu nije bilo teško i svugdje je išao u Domovinskom ratu, od Slavonije i Dalmacije do Hercegovine i Srednje Bosne. Bio je požrtvovan, blag i nenametljiv. Da je poživio siguran sam da bi bio dobar otac, o čemu je i sanjao, što se vidjelo kako se veselio kada smo supruga i ja dobili sina.

Tomica Bajsić, prijatelj i suborac

Izvori
Literatura
Šulj, Tomislav, Vladimir Brnardić. Operacija „Maslenica“ – sjećanja sudionika. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2014.
Monografija 1. hrvatski gardijski zdrug, Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Glavni stožer Oružanih snaga RH, 2011.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Tomice Bajsića, prikupljeno 27. siječnja 2023.