Napali su ih četnici u hrvatskim uniformama, s hrvatskim grbom na kapi – tragedija 128. brigade u Ibrišićima

Na današnji dan, 19. siječnja 1992. godine, Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli jak pješački napad na Perušić.

Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bilo je itekako aktivno. Trn u oku pobunjenim Srbima bilo je mjesto Perušić koje se nalazilo u poluokruženju. Jak napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. na njega uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena.

Taj dan ostao je upamćen kao jedan od najcrnijih u ratnom putu 128. riječke brigade Hrvatske vojske. Nakon što je u prosincu 1991. 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak vratila se u Rijeku gdje na njezino čelo početkom 1992. dolazi Ivan Lerga. Nekoliko dana kasnije na ličko ratište poveo je oko 300 pripadnika bojne.

Došli smo u Liku, u zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13. siječnja, na temperaturu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovijed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima – Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika.

Ivan Lerga, zapovjednik 2. bojne 128. brigade HV

Jedan od tih vojnika bio je i Robert Grohovac koji se prisjetio dolaska u Ibrišiće i tragedije koja je ubrzo uslijedila, a u kojoj je za dlaku izbjegao smrt:

Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Dopeljao ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992. kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala „Slobo je pao!“ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ.

U zaseoku Ibrišići tog su dana stradala četvorica pripadnika 128. brigade – Zvonimir Škerl (1962.), Petar Horvat (1955.), Nevenko Grbac (1963.) i Samir Terzić (1969.) te pripadnik 118. gospićke brigade Hrvatske vojske – Ivica Kolak (1961.). Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije priskočio tenk iz sastava 118. brigade. Pripadnik 128. brigade Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118. brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima:

Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128. brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969. godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128. brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118. brigadi.
Tog 19. siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak. Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snaga i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i samo smo se sjurili prema Ibrišićima.
Koliko smo uspjeli primijetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale kod sebe protutenkovsko naoružanje. Kada  smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorila u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zemlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika, Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio gelere u donji dio leđa. Ispod kuće nekih 30 metara je ležao teško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta.
U podrumu te iste kuće je bio mrtav Horvat, a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac.
U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika. Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvijesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primijetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118. brigade, također mrtav.
Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primijetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice, udaljene oko 3 kilometra. O tome sam obavijestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” i na zahtjev zapovjednika tenka da pucamo iz tenka na tu skupinu oni nisu dali i u tih nekoliko minuta čekanja zapovijedi ta skupina se povukla i mi smo dobili zapovijed da možemo samo pucati iz protuavionskog mitraljeza 12.7 milimetara što smo i opalili nekoliko rafala.
Po meni ovo je bila dobro organizirana akcija srpskih snaga i hvala Bogu da smo došli jer tko zna šta bi bilo da nismo došli. Oni su ih okružili i bacali im bombe u kuću i bilo bi svega.

Izvori
Literatura
Ogurlić, Dragan. Rijeka u Domovinskom ratu. Rijeka: Grad Rijeka, 2008.
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (I. knjiga). Zagreb: Hrvatska zejdnica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, 2009.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Đanija Tomičića, prikupljeno 31. siječnja 2021.