Nezapamćeni krikovi odjekivali su Slatinom. I nebo je plakalo. – pokopane 43 žrtve bezumnog pohoda u Voćinu i okolici

Današnji dan, 18. prosinca 1991. godine, bio je jedan od najtužnijih u stoljetnoj povijesti Slatine.

U središtu tog slavonskog gradića održan je posljednji ispraćaj 43 žrtve bezumnog pohoda neprijatelja koji se u Voćinu i okolici povlačio pred hrvatskim snagama. Sprovodne obrede vodio je kardinal Franjo Kuharić, a prisustvovalo im je nekoliko stotina ljudi.

Darko Božičković iz Voćina, koji je u pokolju izgubio ujaka, opisao je mučne scene:

Preživjela rodbina zapomaže ispred ljesova svojih najmilijih, ljudi padaju u nesvijest. Nezapamćeni krikovi odjekuju gradom. Sahranjuju se djeca, muževi, roditelji, braća i sestre. Stiglo je i mnogo moje rodbine iz Rijeke i Zagreba, ujak je imao mnogo braća i sestara, svi su tu. Ne mogu biti s njima, preteško mi je. Stojim na balkonu zgrade Poglavarstva, gdje mogu biti nasamo sa svojim mislima dok promatram te strašne scene. Vidim, tu su i humljanske žrtve i rodbina. U tom trenutku moje misli se vrte… Zlotvori, živjeli smo zajedno tolike godine, dijelili dobro i zlo, školovali se zajedno, družili se, neki se čak i ženili međusobno, a onda nas doslovno pokolju. Nikada im više neću vjerovati, a tako ću i djecu odgajati.

Fotoreporter Zoran Filipović zabilježio je ovaj događaj potresnim fotografijama, ali i zapisom u svojem ratnom dnevniku:

Danas je u Podravskoj Slatini održan posljednji ispraćaj stradalih u Voćinu. Na platou ispred općinske zgrade u samom središtu grada ležala su četrdeset i tri kovčega. U svakom je kovčegu ležao po jedan čovjek. Na svakom kovčegu je zastava. Hrvatska. Ispred svakog kovčega stoji po jedan križ i po jedan vijenac. Svi vijenci imaju traku trobojnicu. Crven. Bijeli. Plavi. Na traci i na vijencu ne piše ništa. Na križu piše. Na kovčezima ne piše ništa. Samo broj. Pet. Devet. Dvadeset četiri… Četrdeset tri. Četrdeset tri broja, od jedan do četrdeset tri. Četrdeset tri vijenca. Četrdeset tri križa. Na križu piše godina rođenja. Ime. Godina smrti. Na četrdeset dva od njih. Na jednom toga nema. Na njemu stoji samo broj trinaest. Umjesto godine rođenja, umjesto njegova imena. Na tome križu stoji samo 13, koji zamjenjuje sve. Sve su žrtve uspjeli identificirati. Njega nisu. Pod njegovim rednim brojem trinaest piše:

“Neidentificirani leš. Pronađen kod crkve. Spaljen. Sa lisičinama na rukama.”

Držao se govor. Počasna straža Hrvatske vojske pucala je plotune u zrak. Svirala je limena glazba. Kovčezi su natovareni na kamione. Povorka je krenula kroz grad. Kroz centar ka groblju. Promet je stao. Povorka je prolazila. Prolaznici su stali. Na groblju su iskopane velike grobnice. Povorka je stigla. Počela je kiša. Bilo je blato. Ljudi su plakali. Kovčege su spuštali u zemlju. Čovječe, sjeti se da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti. Kardinal Franjo Kuharić držao je svetu misu. Četrdeset tri kovčega spuštena su u zemlju. Na zemlji, iznad, ostali su križevi. Gore je ostala i rodbina i prijatelji. Malo-pomalo skup se osipao. Kiša nije prestajala.

Fotomonografiju Zorana Filipovića “1991” možete naručiti OVDJE.

Fotografije – Zoran FIlipović

Izvori
Literatura
Božičković, Darko. Sretan ili nesretan. Voćin: Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Voćin, 2019.
Filipović, Zoran. 1991. Tounj: Likarija, 2019.