Nakon uspješno izvedene prve faze oslobodilačke operacije „Orkan 91“ u zapadnoj Slavoniji, početkom prosinca 1991. započela je i njezina druga faza. Prvi cilj koji je trebalo ostvariti bio je presjeći na više pravaca komunikaciju Okučani – Lipik i tako neprijateljske snage oko Pakraca i Lipika dovesti u okruženje.
Jedan od planiranih pravaca bio je preko sela Rajčići na Bijelu Stijenu. Kao uvod u napad koji je započeo 11. prosinca 1991. godine, skupina inženjeraca „Tigrova“ koju je vodio Dejan Petrović izvela je 10. prosinca diverziju na most kod Rajčića. Prišli su blizu neprijateljskih topničkih položaja, te ga srušili. Grupu su činili još Martin Ožvačić, Zvonko Mavrlja, Boško Šalamon i Željko Benček. Diverzija su izveli u suradnji sa Specijalnom grupom 1. A brigade „Tigrovi“ kojom je zapovijedao Ante Gotovina.
U rano, maglovito i hladno, jutro 11. prosinca „Tigrovi“ su krenuli prema Rajčićima iz pravca Kučerina i Kričkog brda. Snage 2. bojne „Tigrova“ predvodili su Božo Kožul i Tomo Medved, a snage 4. bojne Damir Tomljanović „Gavran“ dok je Specijalnu grupu u sastavu „Tigrova“ vodio Ante Gotovina.
Akcija je započela uspješno. Neprijatelj je blokiran i potisnut u dijelu sela. Ipak, zbog snažnog neprijateljskog otpora napad nije uspio, a za sobom je odnio i velike žrtve. U samom napadu poginula su (najmanje) četvorica „Tigrova“ – Ivan Čižić, Miodrag Mihaljević, Mirko Ilišević i Robert Bakula koji je podlegao ranama na putu do bolnice. U napadu je sudjelovalo i 30-ak pripadnika HOS-a iz Kutine i Popovače, odnosno izviđačko-diverzantskog voda “Kobre”. U napadu je poginuo njihov pripadnik Željko Grgić Žac. Velik broj hrvatskih vojnika je i ranjen, mnogi i teško, a među njima je bio i Ante Gotovina.
Već u 10 ujutro ušli smo u Rajčić, akcija je bila uspješna. Međutim, kad smo vidjeli da nam se pokvario tenk, a imali smo samo jedan stari T-55, bilo je jasno da nećemo izdržati. Četnici su krenuli u pješački protuudar. Čitavo vrijeme pod udarom neprijateljske artiljerije, morali smo se povući. I tada je Gotovina ranjen iako ranjen, s četiri prostrijelne rane u debelom mesu, nastavio voditi branitelje, pod stalnom vatrom iz neprijateljskog poluobruča. Sva mu je uniforma bila krvava, ali je prehodao s nama tih pet kilometara do Kričkih brda. Nijednom nije jauknuo, a kad se na kraju izuo, vidjeli smo: čizma mu je bila puna krvi
Velimir Kvesić, pripadnik HOS-a
U romanu „Ratnik, pustolov i general“, koji je svojevrsna romantizirana biografija generala Gotovine i ne možemo ju promatrati kao povijesni izvor, autor Nenad Ivanković zabilježio je ovaj događaj idućim riječima:
Negdje je oko dva sata poslije podne. Već se sluti magla, a za njom i skori mrak. To se mora izbjeći po svaku cijenu, jer u magli i noći, u ovakvim uvjetima, postrojbe mogu zaglaviti. I on donosi odluku. Izabire dvadeset najboljih boraca iz izviđačko-diverzantske satnije, desetoricu raspoređuje sa svoje lijeve, a drugu desetoricu s desne strane. Kratko im objašnjava što valja činiti, a onda daje zapovijed za juriš. Preko brisanog prostora ravno na Bele orlove u šumarku. Trče u pognutom položaju i tuku iz automatskog oružja, posebno prilagođenog za blisku borbu. Beli orlovi uzvraćaju snajperima i kratkim rafalima. Meci lete na sve strane, od praska se ne čuje prasak. Neki hrvatski borci već su pogođeni i leže s dušom na ustima na prokletoj pustopoljini, ali ostali trče dalje, skaču i bacaju se poput divljih mačaka, pucaju. Već su na kakvih dvadeset pet metara od Belih orlova. Anti se na putu gotovo ispriječilo sanitetsko vozilo. Bilo je uništeno, a na otvorenim lijevim vratima visio je, nekako zaglavljen, ranjeni hrvatski borac. Više puta pogođen, pa se nije mogao pomaknuti, baciti na do i tako se zakloniti. „Pomozi mi da se zaklonim“, zaurlao je mladić, kad se ovaj u trku približio. Ne zaustavljajući se, Ante u lijevu ruku premješta F.A.L., jedno ubojito automatsko oružje, i nastavlja pucati u pravcu Belih orlova, a desnom grabi momka i baca ga na zemlju. Pritom se, zbog zamaha, za osminu kruga okrenuo na desnu stranu. U tom trenutku metak ga pogađa u izloženi bok, ali tik iza kosti, u samu stražnjicu. Zrno je prošlo kroz debelo meso na lijevoj, a izašlo van na desnoj strani, milimetar od debelog crijeva. Iz četiri rane, što ih je to jedno zrno prouzročilo potekla je krv. Od udarca metka našao se na podu, kao da ga je netko udario toljagom. Noge su mu počele trunuti, a onda i leđa.
Nakon ranjavanja, Ante Gotovina uspješno se oporavio u Zagrebu. Selo Rajčići oslobođeno je tek u operaciji “Bljesak” 1995. godine.
Izvori
Literatura
Ivanković, Nenad. Ratnik, pustolov i general. Zagreb: Večernji posebni proizvodi d.o.o., 2011.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.
Internet
Snježana Pavić: “Iako ranjen, Gotovina je nastavio voditi branitelje iz neprijateljskog poluobruča”, Jutarnji.hr, pristup ostvaren 11. prosinca 2020., https://www.jutarnji.hr/naslovnica/iako-ranjen-gotovina-je-nastavio-voditi-branitelje-iz-neprijateljskog-poluobruca-3361667
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.