Topusko, mjesto smješteno na samoj granici Korduna i Banovine, u Domovinskom ratu pretrpjelo je teško stradavanje, a mnogi stanovnici tog kraja su ubijeni u velikosrpskoj agresiji. Jedan od njih bio je Ante Žužić.
Ante je rođen 16. svibnja 1934. godine u Topuskom, a njegovo djetinjstvo obilježio je II. svjetski rat koji je poharao toplički kraj. Na koncu, u njemu je kao dječak završio na „Križnom putu“ na kojem je ubijen njegov otac Nikola. Ante je s bratom i majkom Jagom uspio pobjeći. Iako ga život nije mazio uspio je završiti srednju građevinsku školu te korak po korak postati uspješan građevinski poduzetnik. Radio je sve do 1986. godine kada je otišao u mirovinu.
Kao jednom od najimućnijih ljudi u kraju po pomoć su dolazili svi i svatko bi ju dobio, ako je bilo moguće. Nije pravio razliku između susjeda i komšija, odnosno Hrvata i Srba, stoga se nije pretjerano obazirao na informacije koje su u osvit rata počele kružiti okolicom Topuskog. Naime, Srbin Stojan Vojnović kojem je Ante prilikom jedne nezgode u šumi spasio život javio mu je kako postoji popis za likvidaciju na kojem je Ante na prvom mjestu. Nakon okupacije većeg dijela obližnje Gline, krajem lipnja 1991. godine, započela je agresija i na zaseok Žužići u Gređanima kraj Topuskog gdje je živio Ante.
Kako se taj kraj našao u poluokruženju Ante je kupio džip, Ladu Nivu, kojom je preko njiva i šumskih puteva izvlačio civilno stanovništvo prema Velikoj Gorici. Najprije su to bili stanovnici Skele, jedinog sela nastanjenog Hrvatima s desne obale rijeke Gline, a zatim svi iz Topuskog i okolice. Obranu Topuskog činile su snage MUP-a i Zbora narodne garde nedostatne i nedovoljno opremljene za borbu s agresorom. Prometovanje cestom Viduševac – Gređani – Topusko bilo je otežano, osobito nakon što je 29. kolovoza okupirano i spaljeno selo Skela.
Idući dan, 30. kolovoz, pokazao se kobnim za Antu Žužića koji je to jutro otišao u zapovjedništvo u Topusko gdje je pomagao oko logistike. Kada se vratio u Žužiće zajedno sa sinom Ivicom motrio je Gređane s povećanim oprezom zbog jučerašnjih događaja. Tada su primijetili da se na punktu koji je do jučer držao Zbor narodne garde nalazi neprijateljska vojska te da su u okruženju. Ante je odjurio u obližnje Hrvatsko selo kako bi alarmirao tamošnje branitelje te se vratio kući. Nije znao da se garda povukla s tog položaja te mu nije bilo jasno zašto se ne puca.
Odlučio je biciklom otići do punkta s pancirkom, naoružan osobnim naoružanjem i dvije bombe. Ubrzo je traktorom naišao Ivica Mićo Pereković kojeg je Ivica Žužić upozorio na neobična zbivanja u Gređanima no ovaj je samo produžio. Nakon 600-700 metara stigao je do punkta gdje je zarobljen zajedno s Antom Žužićem te Milanom Litrićem, a vijest o njihovom zarobljavanju donijela je upravo Milanova supruga Marija.
Iako je uskoro stigao interventni vod ZNG-a nije im bilo pomoći, baš kao ni Borislavu Litriću koji je zarobljen na drugom kraju sela. Po pojačanju je otvorena strašna paljba te su se uz ranjene krenuli povlačiti prema Topuskom. Idućeg, 31. kolovoza 1991., do kuće se vratio Antin sin Ivica i vidio da su pobunjeni Srbi opljačkali i spalili Antino imanje.
Čak su i krave žive zapaljene i izgorjele u Antinoj štali. Jeziv je to prizor koji se ne može zaboraviti. Kakav um to mora biti da zapali bespomoćne vezane životinje!? Bradate spodobe uživale su u mukama stoke želeći izbrisati svaki trag našeg postojanja ovdje.
Ivica Žužić
Topusko je 14. rujna 1991. okupirano, a Antina se obitelj našla u progonstvu ne znajući što se s njime dogodilo. Njegova kćer Zlata na svaku razmjenu išla je s očevom slikom u nadi da će joj netko nešto reći. Prva informacija stigla je u ožujku 1992. godine kada je s grupom razmijenjenih zarobljenika u Zagreb došao Ivica Turudić iz Splita. Tada joj je rekao:
To je Ante, vidio sam ga u logoru u Glini, ali kratko, dan ili dva, izveden je sa još trojicom, ali ne znam kamo su ih odveli.
Više informacija obitelji su mogli dati Pajo Štajdohar i Ivica Pereković koji su razmijenjeni iz glinskog logora u proljeće 1992. Nakon zarobljavanja Ante je u Selištu na putu prema Glini opljačkan i isprebijan, a najviše novca otela mu je žena čiji je muž svojevremeno radio kod Ante na građevini. Iako je bila iz miješanog braka te joj je otac bio Hrvat tražila je nož da zakolje ustašu. U Glini je Ante bio podvrgnut mučenjima i premlaćivanjima, a optužen je da je za gardu gradio raketne rampe u Topuskom što nije imalo veze s istinom.
U premlaćivanjima su prednjačili Stanko Divjakinja, Ranko Pralica, Stanko Čiča, Mile Vučinić i Stanko Palačanin. Tukli su ga do besvjesti pa polijevali vodom, a najteže batine dobio je 7. rujna kada su ga ostavili da umre od batina no nakon tri dana dovukao se do spavaonice drugih zatočenika. Nije znao što je s njegovom obitelji. Mislio je da su svi izginuli za vrijeme napada kada je zarobljen. Govorili su mu da su mu sina nabili na kolac. Logorašima se povjerio da želi bar sanjati unuke kako bi ih vidio bar u snu. Posebno dirljivu uspomenu na oca ostavio im je Pajo Štajdohar.
Pajo nam je ispričao kako se probudio u noći i kako ga je vidio da kleči i da se moli. Na Pajin upit dali ne može spavati odgovorio mu je da je sanjao da ga je prekrio snijeg i da se smrznuo te da zna da mu je došao kraj. Bila je to noć prije kobnog 19. rujna kada je likvidiran. Pajo ga je tješio „Ante, preživjet ćemo, vidiš da dovoze zarobljenike iz Kostajnice, doći će Međunarodni crveni križ i kada nas popišu, spašeni smo.“ Oko 13 sati 19. rujna u ćeliju je došao stražar i rekao kod podjele ručka – Ante Žužić, Borislav Litrić, Milan Litrić i Janko Kaurić neće dobiti ručak jer njima to više ne treba. Nakon nekoliko minuta došli su po njih i izveli ih kroz kapiju. To su zelena metalna vrata koja svaki puta pogledam kada prođem tom ulicom. I danas je to zatvor.
Zlaza Žužić Marović
Pripadnici izviđačko-diverzanstke grupe Jose Kovačevića odveli su ih na brdo Pogledić, odmah iznad katoličkog starog groblja gdje su si sami kopali jame koliko su mogli od iscrpljenosti i šoka. Nakon toga je počela likvidacija, ne metkom nego tupim predmetima. Ante i trojica muškaraca koji su s njime ubijeni ekshumirani su iz svojih plitkih grobova u jesen 1996., nakon što je to područje oslobođeno u operaciji „Oluja“. Danas na tom mjestu stoji spomenik „Ranjena golubica“ kao podsjetnik da se ondje nalazila masovna grobnica.
Nažalost sreću da za života pokopa supruga nije imala Antina žena Eva Žužić koja je preminula u progonstvu 1994., kao niti njegova majka Jaga koja je preminula 1995. godine. Ivica Žužić i Zlata Žužić Marović svojeg su oca identificirali na zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, a zatim pokopali u Topuskom. Zajedno s njim pokopane su nakon toga i njegova supruga te majka čije su urne dotada bile na mirogojskom krematoriju.
Bojala sam se da neću imati dovoljno prepoznatljivih detalja na osnovu kojih ću moći potvrditi identitet. Međutim, cijela je ostala donja vilica sa zubima, malo specifična, temeljem koje smo bili sigurni da je to naš otac. Također je bio priložen i prsten koji mu nisu mogli skinuti, a i odjeća je još bila prepoznatljiva, brat je s njime proveo zadnji dan i znao je što je imao na sebi kada je zarobljen. Doktor Strinović nam je rekao da niti jedna druga kost pokojnog oca nije nađena cijela, sve su polomljene tijekom likvidacije.
Zlata Žužić Marović
Da je odveo Antu Žužića, Milana i Borislava Litrića te Janka Kaurina iz glinskog zatvora optužen je i osuđen Rade Miljević. Najprije je 2007. osuđen na 14 godina zatvora, zatim u obnovljenom postupku 2008. na 12 godina, da bi 2012. bio oslobođen jer nije dokazano da ih je predao pripadnicima izviđačko-diverzantske grupe Jose Kovačevića upravo zbog likvidacije.
Izvori
Literatura
Lipak, Ivan. Svjedočanstva glinskih logoraša – knjiga prva. Sisak: Udruga Zavjet, Podružnica Sisačko-moslavačke županije: Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Podružnica Sisačko-moslavačke županije, 2017.
Internet
Zdravko Strižić: “Rade Miljević (68) iz Gline oslobođen optužbe za ratni zločin”. Večernji list, pristup ostvaren 10. svibnja 2022., https://www.vecernji.hr/vijesti/rade-miljevic-68-iz-gline-oslobodjen-optuzbe-za-ratni-zlocin-478223
Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Zlate Žužić Marović, prikupljeno 17. rujna 2021.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.