Na današnji dan, 16. srpnja 1992. godine u Bosanskoj Posavini na derventskom ratištu život je položio Goran Ivić. Na derventsko bojište stigao je par dana ranije, nedugo nakon pada Dervente, kao dio Taktičke grupe 153.
Goran je rođen 18. veljače 1962. godine u Zagrebu. Bio je sin jedinac Dragutina i Marije, a odrastao je uz majku i očuha Janka Dubravicu. Nakon osnovne završio je srednju Poštansku i telekomunikacijsku školu. Bio je temperamentan, otvoren, vedar i kreativan. Imao je mnogo knjiga i puno je čitao. Volio je sport, osobito nogomet. Kada je započeo Domovinski rat Goran Ivić, u listopadu 1991. godine, priključio se 153. velikogoričkoj brigadi Hrvatske vojske. Prva borbena iskustava stekao je na pokupskom ratištu.
Iduće 1992. godine kao dio 153. brigade odlazi pomoći obranu Bosanske Posavine gdje pogiba od gelera neprijateljske granate u 31. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a posmrtno mu je dodijeljen čin poručnika te je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Njegovo ime nalazi se na spomen pločama u novozagrebačkim kvartovima Dugave i Travno, na zgradi Hrvatske pošte u Jurišićevoj kao i kod vojarne u Velikoj Buni.
Bio je oženjen Nevenkom s kojom je imao dvojicu sinova – Tomislava i Frana i živjeli su u Novom Zagrebu. Bili su deset godina zajedno, od čega sedam u braku te su bili snažno povezani o čemu svjedoče i njezine riječi nakon Goranove pogibije.
Ne pitajte me kako sam uopće uspjela preživjeti Goranovu smrt! Da nije bilo Tomislava, Frana, Goranovih roditelja i mnogobrojnih bliskih nam ljudi, koji su nam pomogli u našoj nesreći, ne bih uspjela. (…) Voljeli smo se toliko da su naša ljubav i brak bili idealom svima koji su nas poznavali. (…) Goranova ljubav i poštovanje, skrb i mar za obitelj koja mu je uvijek bila na pijedestalu, i danas, kada ga nema, daju mi snage da nastavim dalje.
Nevenka Ivić
Fran je u trenutku očeve pogibije imao tek godinu dana, dok je Tomislav imao pet godina i očev mu je odlazak vrlo teško pao.
Dok gledam svijeću, prisjećam se oca. Žao mi je što je poginuo u ratu. Osjećam da mi prilazi da me pogladi po čelu, i govori da će se vratiti. Stalno se pitam u sebi kad će doći. I kad gledam kroz prozor samo što se ne rasplačem…
Tomislav Ivić (u trećem razredu osnovne škole)
Izvori
Literatura
Gordana Turić. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Aleksandar Božić i Damir Goršeta: 153. velikogorička brigada HV, Velika Gorica: Turopoljski glasnik, 2002.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.