“Povratak prognanika je neizbježan, bilo mirnom ili vojnom opcijom.” – blokada UNPROFOR-a u Hrvatskoj

Kada je početkom 1992. godine potpisano primirje između JNA i Hrvatske trećina Republike Hrvatske ostala je pod okupacijom pobunjenih Srba. Planom Cyrusa Vancea, predstavnika Ujedinjenih naroda, na to su područje trebale doći mirovne snage UN-a kako bi, između ostalog, omogućile povratak prognanih Hrvata u njihove domove. Ipak, tome nije bilo tako. Mirovne snage ne samo da nisu omogućile povratak Hrvatima, već su pasivno promatrale progon preostalih Hrvata na okupiranom području. U ožujku 1994. potpisan je Zagrebački sporazum kojim se stanovništvo trebalo vratiti barem u neka mjesta u zoni razdvajanja. Međutim i to je propalo.

Nezadovoljstvo prognanih Hrvata kulminiralo je u ljeto 1994. kada je u organizaciji Zajednice prognanika Hrvatske došlo do blokade UNPROFOR-a, odnosno 19 službenih prijelaza u zaštićene zone mirovnih snaga. Cilj organizatora blokade bila je promjena mandata mirovnih snaga UN-a, odnosno njegova transformacija u onakvu vrstu mandata koja bi mogla omogućiti povratak prognanika. UNPROFOR-ci su mislili kako će prosvjedi biti uz nerede, a iznenadilo ih je što su incidenti bili manji i izolirani, više iznimka nego pravilo.

Većina prijelaza bila je blokirana 1. srpnja 1994., a ostali su se pod blokadom našli vrlo brzo. Primjerice na području istočne Slavonije prve barikade niknule su na Biljskoj cesti prema Baranji te pred Nemetinom kraj Osijeka, a u zapadnoj Slavoniji na današnjoj autocesti A3 kod sela Paklenica blizu Novske. Na tom prijelazu zaustavljen je kanadski vozač humanitarne pomoći na putu za Banja Luku. Bio je iznenađen kada su ga prognanici ponudili hranom, a nakon kraćeg razgovora s njima zaključio je kako se radi o ljudima koji su najviše ljuti na one koji su ih potjerali i na hrvatsku vladu, u čija obećanja o povratku su vjerovali. Ipak, posebna vrsta ljutnje bila je usmjerena prema mirovnim snagama UN-a, od kojih su očekivali rješenje svojih problema.

Blokada je naravno najviše pogađala obične vojnike, pripadnike UNPROFOR-a na terenu, a ne one u Vijeću sigurnosti UN-a u dalekom New Yorku. Ipak i ondje se počelo pričati o blokadi sredinom srpnja, a hrvatske vlasti bile su optužene da sudjeluju i pomažu blokadu jer je na nekim blokadnim punktovima primijećeno kako hrvatska policija prevozi prognanike te im donosi hranu i vodu. To je očito značilo da blokadu smatraju službenom hrvatskom politikom pa su uslijedili brojni pritisci prema Zagrebu.

Tako je sredinom kolovoza 1994. temeljem dogovora između hrvatske vlade, UNPROFOR-a i Zajednice prognanika Hrvatske, blokada okončana. Ona na koncu nije donijela nikakve posebne koristi hrvatskoj strani, a međunarodnoj zajednici još je jednom demonstrirana neučinkovitost UNPROFOR-a. Niti jedan prognanik nije se nakon provedene blokade vratio u svoj dom niti su izgledi za takvo što povećani nakon blokade. Predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske Mato Šimić je na koncu zaključio i poručio:

Na kraju blokade željeli bismo poručiti svima koji su ostali na okupiranim područjima Republike Hrvatske, srpskom i nesrpskom pučanstvu, da počnu razmišljati o protjerivanju ekstrema iz svoje okoline jer je povratak prognanika neizbježan, bilo mirnom ili vojnom opcijom. Stoga je onima koji su ostali najbolje pokazati dobru volju, jer ako se mi ne vratimo, ni oni nikada više neće vidjeti svoja ognjišta.

Naslovna fotografija – Prognanici u blokadi prijelaza UNPROFOR-a na Turnju 1. srpnja 1994. (autor Dinko Neskusil)