“Na bojnom polju nam četnici nisu mogli ništa napraviti” – zločin na plaži Soline

Na današnji dan, 14. lipnja 1993. godine, pobunjeni Srbi napali su, raketnim sustavom Orkan (tzv. zvončići), Biograd na Moru. Bio je to najbrutalniji napad na Biograd od početka agresije na Hrvatsku. U tom napadu na plaži Soline život je izgubilo petero mladih ljudi – Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero teško ranjeno.

Bio je lijep, sunčan ponedjeljak rano poslijepodne. Na Solinama je bilo na desetke mladih ljudi, momaka i djevojaka, nešto malo starijih. Neki su se od njih kupali, neki sunčali, ne sluteći kakva će se tragedija uskoro dogoditi.

Upravo sam se spremao poći kući, kad se začuo jak zvižduk, koji se sve više približavao. Poletio sam do jednoga bora, pripio se u za nj, a onda je sve oko mene počelo praštati. Od svega što sam u jednom trenutku vidio bilo je troje mrtvih mladića i dvije mrtve djevojke. Bilo je užasno, ni sada to ne mogu opisati.

Zdenko Ivanović, svjedok

U trenutku pogibije Lidija je imala tek 23 godine, a njezina prijateljica Danijela imala je 19 godina.

Da su se bar zavukle ispod mula. Ima tamo jedan prostor. Ali nisu stigle, ili se nisu snašle… Moja je Danijela trebala maturirati za deset dana, išla je u konobarsku školu, a prijateljica joj Lidija radila je u biogradskoj Fini.

Ratko Vidaković, otac Danijele Vidaković

Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu.

Damir Vrankulj, brat Lidije Vrankulj

Marijan, Jozo i Karlo bili su pripadnici specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske koji su tog dana bili na odmoru. O njihovim ljudskim i vojničkim veličinama danas svjedoče njihovi suborci od kojih su neki teško stradali i dugo se oporavljali od posljedica ovog zločina za koji nitko nije odgovarao. Dalibor Čović koji je ranjen u napadu ističe:

Na bojište zadarskog zaleđa prebačeni smo prema zapovjedi glavnog stožera u travnju 1993. godine. Odradili smo sve zadaće koje su postavljene pred nas s napomenom da nismo imali niti jednu jedinu žrtvu u našim redovima, zbog čega smo bili pohvaljeni odlikovani od naših zapovjednika, generala Ante Zorislava Rose i Ante Gotovine ali i od načelnika glavnog stožera generala Janka Bobetka, koji je čuvši za naša dijela došao osobno u Biograd da bi nam čestitao na ispunjavanju borbenih zadaća i pojedinačno pružio ruku svakom od nas. (…) Među nama su se posebno isticala trojica zbog kojih smo danas ovdje na ovome mjestu. Karlo Pajić, Marjan Pulić i Jozo Tomić. Tri mangupa, tri ratnika, tri heroja Domovinskog rata. Ja namjerno neću govoriti o njihovim pojedinačnim dostignućima jer se za to već zna, radije ću iz osobnog iskustva pričati zabavne dijelove našeg ratnog puta. Ono kad bi me Karlo u basketu ostavio na nuli, a Marjan učio kako impresionirati dalmatinske cure skokom u more sa tornja, a tek Jozu učiti voziti na našem autobusu. E to je bilo nezaboravno. Na bojnom polju nam četnici nisu mogli ništa napraviti. Mi smo za nagradu za kvalitetno odrađene akcije od zapovjedništva dobili dva dana odmora. To su bili 13. i 14. lipnja 1993. godine, a 15. smo se trebali vratiti u bazu na Sljeme na iduće zadaće. Nažalost taj 14.6. se pokazao zlokobnim.

Marijan Pulić rođen je 17. prosinca 1966. godine u Šibeniku. U srpnju 1991. dragovoljno pristupa Hrvatskoj vojsci te sa 113. šibenskom brigadom sudjeluje u obrani rodnog grada. U lipnju 1992. primljen je u djelatni sastav Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojnu „Matija Vlačić“. S postrojbom se borio na zadarskom i šibenskom bojištu, obnašajući dužnost zapovjednika Satnije za intenzivna djelovanja u Četvrtom borbenom sektoru. Pokopan je na mjesnom groblju u Skradinu.

Jozo Tomić rođen je 21. lipnja 1973. u Donjem Gracu kraj Širokog Brijega u Hercegovini. Zbog početka rata nije uspio završiti srednju elektrotehničku školu. Početkom rata priključio se Hrvatskom vijeću obrane kroz Pukovniju „Ante Bruno Bušić“. Nakon kratke obuke odlazi na livanjsko bojište, a u srpnju 1992. priključuje se Specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojni „Alpha“. Završio je zahtjevnu obuku za dubinsko izviđanje, ističući se u borilačkim vještinama i treninzima izdržljivosti. U travnju 1993. odlazi s postrojbom na zadarsko bojište. Pokopan je na mjesnom groblju u Donjem Gracu.

Karlo Paić rođen je 14. srpnja 1959. godine u Šibeniku. Osnovnu školu završio je u Skradinu. Volio je sport. Igrao je košarku za Košarkaški klub „Krka“ i Košarkaški klub „Šibenik“. Putovao je diljem svijeta radeći na velikim putničkim brodovima. Potaknut agresijom na Hrvatsku, vraća se kući iz SAD-a i 1991. dragovoljno pristupa 113. šibenskoj brigadi Hrvatske vojske. Kasnije je postao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojne „Ban Jelačić“ u kojoj je obnašao i dužnost zapovjednika. S njom prolazi teške borbe na livanjskom bojištu te se ističe svojom hrabrošću i znanjem kao jedan od najboljih diverzanata. S postrojbom 1993. odlazi na šibensko bojište. Pokopan je na mjesnom groblju u Skradinu.

Zbog ove tragedije, kao i neprestanog iživljavanja srpskog topništva po civilnim ciljevima, Drago Krpina, zastupnik Hrvatskog sabora iz benkovačko-biogradskog kraja, uputio je Vladi Republike Hrvatske otvoreno pismo kojim je upozorio na vrlo opasnu ratnu svakodnevicu po civile Biograda, te je pozvao Vladu na povlačenje „odlučnih poteza“ u cilju razoružanja pobunjenika oruđima kojima su sijali smrt po obalnim gradovima sjeverne Dalmacije. Još oštriji prosvjed uputio je zadarsko-kninski župan Šime Prtenjača, koji je koordinatoru civilnih poslova UNPROFOR-a u protestnoj noti spočitnuo da su Mirovne snage neaktivne, pasivne i nemoćne spram „barbarsko-divljačkih“ napada pobunjenika na civilne ciljeve. Nažalost po stanovnike biogradske općine, ni ovi, kao ni brojni drugi apeli hrvatskih i stranih uglednika nisu urodili plodom jer se već idućih dana bilježe novi teški napadi na Zadar i Biograd.

Pred Županijskim sudom u Splitu prije 2016. godine podignuta je optužnica protiv trojice zapovjednika pobunjenih Srba odgovornih za stradavanja, a početkom lipnja 2018. godine zadarska policija podnijela je kaznenu prijavu i protiv njima podređenog Milana Zelenovića tereteći ga da je po zapovijedi spomenute trojice naredio čak 12 raketiranja, među kojima i biogradske plaže Soline, 14. lipnja 1993. godine oko 14.30 sati. Kako je trojac (Kosta Novaković, Milan Đilas i Momčilo Krklješ) u međuvremenu umro, a Zelenović je nedostupan hrvatskim vlastima, za ubojstva ovih mladih ljudi najvjerojatnije nitko neće odgovarati pred hrvatskim pravosuđem.

Naslovana fotografija – Mladen Galić, Dalibor Čović i Jozo Tomić

Izvori
Literatura
Šulj, Tomislav. “Topnički napadi po civilnim ciljevima na primjeru grada Biograda na Moru”. U: Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu. Zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa održanog u Benkovcu 26. rujna 2019., urednik: Josip Čerina, 115 – 128. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Donat, 2019.
Monografija Krhotine djetinjstva. Zadar: Udruga “Žene u Domovinskom ratu”, 2015.

Periodika
Stanko Bašić: “Dvadeset minuta pakla”. Slobodna Dalmacija (Split), 16. lipnja 1993., 4-5.

Internet
Suzana Bandić: “Moja je Danijela trebala maturirati, da su se bar zavukle ispod mula”. Zadarski list, pristup ostvaren 14. lipnja 2021., https://www.zadarskilist.hr/clanci/07052018/moja-je-danijela-trebala-maturirati-da-su-se-bar-zavukle-ispod-mula