“Doći ću kući kada Vukovar bude slobodan ili nikad” – rođen heroj Ivan Hižman

U međimurskom mjestu Nedelišće 6. lipnja 1953. godine rođen je jedan od heroja Vukovara – Ivan Hižman.

Ićo, kako su ga zvali, odrastao je u obitelji Josipa i Marije, a iako se školovao za autolimara cijeli je život proveo kao policajac. Iste 1973. kada je primljen u miliciju oženio se za ljubav svog života Miru, rođenu Zanjko, iz Strahoninca. Ondje su sagradili obiteljsku kuću i odgajali dvojicu sinova – Tihomira i Dinu. Kada je počeo rat Ivan je bio operativni radnik za kontrolu i regulaciju prometa u Postaji prometne policije Varaždin. U ljeto 1991. policajci iz Policijske uprave Varaždin išli su u smjenama na ispomoć kolegama u Vukovaru koji je postao jedno od kriznih žarišta. U posljednjoj smjeni, koja je u grad upućena 11. rujna 1991. našao se i Ivan.

Zadaća je bila očuvanje javnog reda i mira te regulacija prometa. Barem im je kao takva predstavljena te su ponijeli opremu spremni za takve situacije, poput sredstava za vezivanje te gumenih palica. Od vatrenog oružja imali su pištolje s 25 metaka te duge cijevi s po nekoliko okvira metaka. Ivan je raspoređen na Trpinjsku cestu u obranu Borova naselja, a upravo na nju krenuo je najžešći tenkovski napad na Vukovar 14. rujna 1991. godine. Unatoč teškim okolnostima Ivan nije klonuo, a obitelji se javljao dok je mogao o čemu supruga Mira svjedoči u knjizi Davora Runtića Junaci Domovinskog rata:

Javljao se do pred kraj listopada kratko telefonom, i nikada nije govorio o onome što im se tamo događalo i koliko im je teško. Kada smo se zadnji puta čuli, pitala sam ga kad bu došel? Odgovorio mi je da će to biti kada Vukovar bude slobodan, ili nikad. Kada bih ga pitala kako mu je, govorio mi je da im treba pomoć, i to je bilo sve.

Padom Vukovara i Borova naselja, 19. studenog 1991. godine Ivan se odlučio predati zajedno s kolegama Borisom Drožđekom i Dragutinom Šavorićem. Oko tri kilometra išli su u koloni podignutih ruku, a onda su ih počeli razvrstavati u autobuse koji su vozili za logor Stajićevo u Srbiji. Ipak Ivan i Dragutin nikada nisu ušli u te autobuse. Boris koji je preživio prisjetio se kako je Ivan u jednom trenutku pognuo glavu. Tada mu je prišao četnik i izdvojio ga. Bio je to posljednji put da je viđen živ, a izdvajanje su čak i zabilježile kamere te postoji snimka tog događaja na Trpinjskoj cesti pred brojem 23.

Kada je shvatila da joj se muž ne vraća iz Vukovara, Mira je započela nevjerojatnu potragu koja ju je odvela sve do Beograda. Ondje je u travnju 1992., uz pomoć odvjetnika Milana Vukovića kojeg je Hrvatska plaćala da brani hrvatske branitelje na Vojnom sudu u Beogradu, stigla na Vojno medicinsku akademiju gdje ju primio oficir JNA i suočio je sa strašnom istinom.

Bila sam strašno uzbuđena, sva sam se tresla, ali bila sam toliko sigurna da moj Ićo nije mrtav da sam izdržala. Primio me je neki oficir, uzeo službenu legitimaciju moga muža, bacio je pred mene na stol i pitao: Je li to vaš muž? Bio je. Onda mi je pokazao slike mrtvog tijela. Tri hica u čelo, četiri u grudi i prerezan vrat, a bio je to moj Ićo. I imao je bradicu, baš kako je obećao sinu. Strašno. Plakala sam, a oficir JNA je vikao na mene da prestanem plakati, da mu dam još neke podatke. Smogla sam snage braniti muža. Jer oni su se na Trpinjskoj cesti predali. A oficir je uporno ponavljao: Pružao je otpor. Rekla sam oficiru: Zar je bez naoružanja zaslužio sedam hitaca i ovo na vratu? To je morao biti strašan otpor, ne vjerujem, a onda je otvorio vrata i rekao: Izađite, možete ići.

Mira Hižman, supruga

Oficir joj je dao informaciju da je Ivan pokopan na Bugarskom groblju kraj Vukovara na mjestu 1/105. Međutim u njoj je i dalje tinjala nada da joj je suprug živ, da su fotografije montirane i da će se vratiti baš kao što se u II. svjetskom ratu iz zarobljeništva u Rusiji vratio njegov otac kada su svi već mislili da je mrtav. Ipak Ivan se nije vratio, a njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani upravo na mjestu na koje je ukazao oficir u Beogradu te su u lipnju 1998. premješteni na groblje u Nedelišće. U Stahonincu kraj Čakovca jedna od ulica nosi ime ovog heroja.

Izvori
Piskač, Ivan ur. Vukowaraždin 1991 : Zasebna postrojba Policijske uprave Varaždin. Varaždin: Zasebna postrojba Policijske uprave Varaždin, 2011.
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata: knjiga druga. Vinkovci – Šibenik: Neobična naklada, 2003.