Stradao je točno tjedan dana nakon što se oženio – poginuo heroj Ivica Ereš

U bitci za Derventu život je na oltar domovine 31. svibnja 1992. položio junak Domovinskog rata Ivica Ereš, pripadnik 108. slavonskobrodske brigade Hrvatske vojske.

Ivica je rođen 2. ožujka 1966. godine u Požegi u obitelji oca Ante i majke Mare. Prije rata radio je na poligonu Kindrovo kao probni vozač tenkova M-84 koji su se proizvodili u tvornici Specijalnih vozila Đuro Đaković u Slavonskom Brodu.

Ivica i ja radili smo skupa na poligonu Kindrovo sedam godina. Bio je prva liga i kao vozač i kao čovjek. Bio je jako društven momak. Volio je oko sebe stvarati pozitivnu atmosferu, a to je i činio jer je bio vrlo pozitivna osoba. Nikada nije kukao, čaša mu je uvijek bila polupuna. I ako je slučajno bila neka ružna situacija on je to uvijek gledao s neke druge strane tražeći pozitivu u svemu. Bio je šaljivđija i volio se šaliti s kolegama, a dobro pamtim situaciju kada je došao na posao i rekao kako je ovog puta netko njega nasamario. Naime vozio se biciklom na posao, vidio novčanicu na podu i kada je stao i pokušao ju uzeti, djeca koja su je skrila u kanal povukla su novčanicu.

Anto Andrijanić, kolega i suborac

U ljeto 1991. godine dio zaposlenika tvornice Specijalnih vozila Đuro Đaković koji su radili na tenkovima na poligonu Kindrovo odlučio je napustiti posao, formirati oklopnu postrojbu u sastavu 108. brigade, a zatim po zapovijedi preuzeti tenkove s poligona i s njima krenuti u rat. Iako je bio vrstan vozač Ivica se odlučio u rat uključiti kroz pješačke postrojbe 108. brigade s kojima 1991. sudjeluje u borbama na novogradiškom bojištu. Ondje se susreo s bivšim kolegama tenkistima koji su ga nagovorili da im se priključi svjesni njegovih kvaliteta i znanja.

Ivica je svoj doprinos davao u pješaštvu i mi smo to poštivali. Međutim kada smo zajedno bili na području sela Gorice kraj Nove Gradiške krenuli smo ga nagovarati da nam se pridruži. Rekli smo mu da će mu puno bolje biti s nama, da neće morati biti u vlažnim rovovima po svakakvim uvjetima i da smo mi ili na toplom ili po potrebi u akciji s tenkovima. On je pristao i postao vozač tenka u našoj postrojbi i odlično se snašao.

Anto Andrijanić, kolega i suborac

Ivica je živio u naselju Jelas u Slavonskom Brodu, bio zaručen s Lucijom, s kojom se i oženio 23. svibnja 1992. godine. Iako je to bio možda i najteži mjesec za Slavonski Brod u Domovinskom ratu Ivica je imao svadbu. U to vrijeme njegova je postrojba bila angažirana u borbama koje su se rasplamsale u Bosanskoj Posavini. Zapovjednik Branko Cindrić rekao mu je da ostane 10-15 dana kod kuće nakon ženidbe te da je oslobođen vojnih obveza. Ipak Ivica je bio odlučan da ode na teren i pomogne suborcima. Nažalost svega tjedan dana nakon što se oženio Ivica Ereš izgubio je svoj mladi život na ulicama Dervente.

Mi smo bili smješteni s tenkovima u Bijelom Brdu kraj Dervente gdje smo bili potpora domaćim snagama. Tog dana nas četvorica otišli smo automobilom u Derventu u izviđanje. Parkirali smo se i pješice krenuli prema prvoj crti. Rečeno nam je da je linija razdvajanja rijeka Ukrina i da Srbi drže položaje s druge strane. Stigli smo gotovo do autobusnog kolodvora koji je bio vrlo blizu te crte. Kada smo vidjeli da s tenkovima u gradu ne možemo djelovati krenuli smo natrag i nakon nekih 500 metara ulovio nas je snajperist. Čuli smo metke kako frcaju i bacili smo se na tlo. Darka Mirkovića metak je pogodio u okvir puške, imao je sreće. Ivica nije imao sreće metak ga je pogodio u leđa i izišao van na lijevoj strani prsa. Radilo se o velikom kalibru i Ivica je jako krvario. Iako su nas cijelo vrijeme gađali, bolničar Sabundžić i ja uhvatili smo Ivicu i kroz jednu rupu koja je bila na obližnjoj zgradi uvukli smo se unutra. Bolničar mu je pokušavao zaustaviti krvarenje, a ja sam ga držao na rukama. On me bespomoćno gledao. Htio mi je nešto reći, ali nije imao snage. Ubrzo je izdahnuo. I dan danas se pitam što je htio reći i često kada odem na njegov grob razmišljam o tome. Uspjeli smo se izvući i autom ga odvesti u bolnicu u Derventi gdje je doktor rekao da je rana bila toliko teška da je i on bio na licu mjesta ne bi mu mogao pomoći.

Mirko Đaković, suborac

Izvori
Literatura
Andrijanić, Anto. Ratni put jednog tenkista. Slavonski Brod: Udruga Brodski kulturni krug Pannoniae gloria; Udruga tenkista iz Domovinskog rata Brodsko-posavske županije, 2019.
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (I. knjiga). Zagreb: Hrvatska zejdnica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, 2009.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ante Andrijanića, prikupljeno 23. svibnja 2023.
Usmeno svjedočanstvo Mirka Đakovića, prikupljeno 23. svibnja 2023.