“Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu.” – oslobođenje Mokošice

Bilo je to 26. svibnja 1992. godine. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu. S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Lozice smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput u mrklom mraku pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine. Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to gospar Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture.

Ovim riječima Braco Elezović, legendarni branitelj Dubrovnika, prisjetio se današnjeg dana 1992. godine i oslobađanja Mokošice u koju je ušao kao pripadnik samostalnog Sustjepanskog voda „Žute loptice“ pri 2. bojni 163. brigade Hrvatske vojske. Ondje, u Mokošici, već je bio jedan od časnika Hrvatske vojske koji je tog dana došao na pregovore koji se na koncu nisu održali.

Bio je lijep i sunčan dan. Kao i svakog dana, obukao sam svoju odoru i na glavu stavio kapu sa šahovnicom. Gliser Lučke kapetanije odveo me je iz Gruža u Staru Mokošicu, gdje me je na mulu kao obično dočekao oficir za vezu Jugoslavenske narodne armije. Nakon što je, kao obično, najprije zaronio ispod volana kako bi spajanjem žica pokrenuo motor teško ukradenog Mercedesa, odvezli smo se u ‘Komandu mesta’ u kojoj je vladala neobično užurbana atmosfera. Do tada sam nekoliko puta na pregovore išao sasvim sam, pa mi nije bilo neobično što me pretežno žutokljuni pitomci gledaju prijeteći. Nisu me nikada voljeli, čak ni oni kojima sam poklanjao šahovnice. Pour souvenir. Zrak u ‘Komandi mesta’ bio je nabijen nervozom. Sve zgrade uokolo imale su neobično zatvorene persijane. Bio je 26.5. i to 1992. Ostavljen sam u prostoriji u kojoj smo uvijek pregovarali (učionica škole), sa, također neobično, čak četiri vojnika sa strojnicama pred vratima. Pregovora nema. Do tada inače prema meni uvijek krajnje ljubazni reaktivirani pukovnik, čija unuka svira klavir pa onda to kao ima veze s Ljetnim igrama, recimo, ima sasvim drukčije lice – odrješito, kratko, vojnički, i sa slapovima mržnje, kaže mi da se njegove snage povlače na nedefiniranu liniju prema Cavtatu. (…) Objavljujem da su otišli. Suze, veselje… javljam se uživo u Radio Dubrovnik.

Petar Mišo Mihočević, časnik za vezu HV-a

Mokošica, danas prigradsko dubrovačko naselje, nalazi se na Jadranskoj magistrali. Prije izgradnje Mosta dr. Franje Tuđmana kroz nju, i ostala mjesta Rijeke Dubrovačke, ulazilo se u grad iz pravca Splita. Okupirana je od 20. do 22. studenog 1991. za vrijeme lažnog primirja i pokušaja europske diplomacije da zaustavi stradanja Dubrovnika. Ulaskom JNA u mjesto dio Hrvata napustio je svoje domove, a dio je ondje ostao živjeti. O njima su se brinuli pripadnici Civilne zaštite na čelu s Antunom Bonićem i dr. Zdravkom Bazdanom. Bio je to jedini Stožer Civilne zaštite u Hrvatskoj koji je djelovao na okupiranom teritoriju. Godinu dana nakon oslobođenja Mokošice dr. Bazdan dao je izjavu novinaru Luku Brailu:

Nismo imali nikakvih naznaka da se oni kane povući, pa ni dan ranije. Njihovi oficiri su govorili da će ovdje ostati trajno. Međutim, dan ranije, 25. svibnja oko 12 sati vidjeli smo egzodus stanovnika Mokošice srpske nacionalnosti koji su navrat-nanos napuštali našu mjesnu zajednicu u pravcu Trebinja. Nosili su sobom što su mogli ponijeti pa je bilo očigledno da se nešto priprema. U takvoj situaciji mi nismo znali što nas očekuje. Pretpostavljao sam ipak da je pitanje dana kada će se okupator povući jer je Hrvatska vojska pod vodstvom generala Bobetka već bila oslobodila Slano i kretala se prema Dubrovniku. No, bio sam uvjeren da će kod povlačenja uslijediti masakriranje nas koji smo ostali, a bilo nas je oko 300. Ovdje bih napomenuo da je za cijelo vrijeme okupacije prema našoj procjeni u naselju i mjestima koja mu gravitiraju bilo oko 1500 ljudi. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i kako je zaista bilo teško živjeti pod okupatorskom čizmom, većina nije imala snage sve to izdržati.

Naslovna fotografija – povratak prognanika u Mokošicu (autor fotografije Milo Kovač)

Izvori
Periodika
Luko Brailo: “U Mokošici smo starjeli brže!”, Slobodna Dalmacija (Split), 26. svibnja 1993., 18-19.

Internet
PortalOko.hr: “MIŠO MIHOČEVIĆ: Oslobođenje Mokošice po Udbijanskom kalendaru”, pristup ostvaren 19. svibnja 2021.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Brace Elezovića, objavljeno 26. svibnja 2019., https://www.facebook.com/braco.elezovic/posts/10217424745264121