Dragutin je nakon 126 dana samice ugledao svijetlo dana – razmjena zarobljenika u Lipovcu

Na današnji dan, 22. svibnja 1992. godine, u Lipovcu, na samom istoku Hrvatske, dogodila se prva velika razmjena zarobljenika u tom selu u Domovinskom ratu po principu „svi za sve“.

Među 288 hrvatskih zarobljenika koji su taj dan dočekali slobodu bio je i Dragutin Guzovski, zarobljen 18. studenog 1991. godine, na dan okupacije njegovog grada Vukovara.

Ja sam se predao s oružjem na Mitnici zajedno sa suborcima koji su branili taj dio grada. Potrpali su nas u kamione i odveli na farmu Jakobovac, zatim na Ovčaru, pa u Negoslavce i onda u Srbiju. Najprije u Šid, a onda u Sremsku Mitrovicu. Stigli smo oko 2 sata iza ponoć. Ondje nas je dočekao 100 metara dug špalir u kojem su nas mlatili milicajci, civili, vojnici s čim su stigli i kako su stigli. Za njih smo mi bili ljute ustaše iz Vukovara. Do pred zoru smo stajali pred zatvorom na igralištu, a onda su nas 10 po 10 odvodili u dvoranu, skidali do gola, uzimali sve što smo imali i popisivali. Istog dana uz mlaćenje prepraćeni smo do svojih soba. U sobama veličine školske učionice bilo nas je preko stotinu, bili smo kao sardine. Ja sam bio u sobi broj 5 mjesec dana, sve do pred Božić kada su me odveli u samicu u kojoj sam proveo 126 dana sve do razmjene.

Jedan od zarobljenika s kojima je bio u sobi bio je doktor Juraj Njavro koji je razmijenjen u prosincu ’91. Zahvaljujući njemu Dragutinova obitelj je saznala da je živ. Pedesetak zarobljenika koji su bili, poput Dragana, u samicama, Crveni križ popisao je tek u travnju 1992. godine. Nakon nekoliko mjeseci torture i zlostavljanja došla je sloboda. Dan kada ju je dočekao, zajedno s drugim zarobljenicima koji su u Sremsku Mitrovicu došli i prethodnih dana iz drugih srbijanskih logora, Dragan pamti cijeli život.

Došli su po mene u samicu i rekli mi da uzmem svoje stvari i da izađem na polje. Pogledao sam oko sebe no ja nisam ništa imao, samo odjeću koja je bila na meni. Mislio sam da me vode u Beograd, ošišali su me i odveli na tuširanje. Toga u samici nije bilo. U samici si bio prepušten sam sebi, ako preživiš, preživiš, ako ne, to je tvoj osobni problem. Nakon toga izveli su me van u dvorište gdje su nas postrojili. Stajali smo tako nekoliko sati, a onda je krenulo prozivanje i odlasci u autobuse. Kada smo krenuli morali smo cijeli vrijeme držati glavu na koljenima. Tko bi je podigao dobio bi gumenom palicom po njoj. Nismo znali kuda nas voze i kamo nas voze.

Dolaskom do granice s Republikom Hrvatskom počela je razmjena. U svaki autobus ulazio je predstavnik Crvenog križa koji bi svakog pitao želi li ostati u Srbiji ili želi ići u Hrvatsku. Autobusi koji su dovozili hrvatske zarobljenike, odvozili bi puštene srpske zarobljenike. I tako autobus po autobus. Dragutin Guzovski bio je u devetom autobusu i upravo kada je on došao na red s druge strane više nije bilo zarobljenika koje bi Hrvatska dala u razmjenu.

Gledali smo što će se dogoditi s nama i bili smo u strahu da će nas vratiti nazad u logor. Međutim odjednom se pojavio neki njihov oficir i rekao vozaču – vozi to! Tako da smo prešli na slobodni teritorij Republike Hrvatske gdje su nas dočekali vojni policajci. Bilo je ondje i mnogo civila koji su nas nudili svim i svačim. Nakon što smo se okrijepili nastavili smo put do Zagreba kamo smo stigli u kasnim noćnim satima.

Dragutin Guzovski ondje se napokon susreo sa suprugom i dvojicom sinova. Bio je to osobito emotivan trenutak za sve njih.

Došli smo pred dvoranu Vinko Bek u Kušlanovoj ulici. Izišao sam pred autobus i sjeo da malo udahnem zrak i dođem k sebi. U tom trenutku naišao je moj stariji sin koji se skamenio kad me vidio. Ja sam bio jedva prepoznatljiv. Od čovjeka koji je imao preko 100 kila kada je odveden u zarobljeništvo, ja sam pao na 56 kila.

Nedugo po dolasku iz logora Dragutin se zaposlio. Ističe kako je to bilo ključno, uz potporu obitelji, da nastavi dalje sa životom jer nije imao vremena misliti na svo zlo koje je preživio. I danas, u mirovini, i dalje je aktivan kao predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Vukovarsko-srijemske županije. Podnio je 2018. godine privatnu tužbu protiv Republike Srbije za zločin koji su počinili nad njim i drugim logorašima. Slučaj je trenutno na Ustavnom sudu Republike Srbije koja i dalje negira postojanje logora na njezinom teritoriju za vrijeme Domovinskog rata.

Među 288 zarobljenih branitelja Vukovara koji su dočekali slobodu bio je i čakovečki policajac Zvonko Horvatić. On se tog dana prisjetio u podcastu “Gdje si bio ’91?”:

Izvori
Literatura
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata. Vinkovci – Samobor: Neobična naklada, 2002.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Dragutina Guzovskog, prikupljeno 16. svibnja 2023.