Aržano, selo smješteno na granici Imotske krajine i Bosne i Hercegovine dalo je prvog poginulog branitelja i prvog poginulog „Tigra“ u Domovinskom ratu – Josipa Jovića. No nije Josip jedini „Tigar“ iz Aržana koji je dao život za domovinu. Dao ga je i heroj Domovinskog rata Petar Žaja.
![](https://domovinskirat.hr/wp-content/uploads/2023/05/WhatsApp-Image-2023-05-06-at-11.03.50-2.jpeg)
Petar je rođen 1962. godine kao prvo dijete u obitelji Marije i Andrije koji je pokrenuo stolarsku radnju u Aržanu međutim egzodus stanovništva i njega je natjerao da 1967. godine napusti rodnu grudu te obitelj koja se širila nastavi prehranjivati radom u Njemačkoj. Petar je u tim okolnostima morao brzo odrasti, brinuti s majkom o mlađoj sestri Hermini i braći Stjepanu i Trpimiru.
Pamtim ga kao izuzetno blagu osobu. Bio je uvijek drag i nježan, osobito prema meni, ali sva su ga djeca voljela. Bio je izvrstan nogometaš. Igrao je najprije tu u lokalnom nogometnom klubu, zatim u Mračaju, a kada je upisao srednju školu nastavio je igrati u klubu koji je bio njegova velika ljubav – Hajduku. U juniorima Hajduka trenirao ga je legendarni Petar Nadoveza. Toliko se posvetio nogometu da je zanemario školu. Roditelji su se zbog toga naljutili, nisu imali razumijevanja i na kraju su ga povukli tu pa je karijeru nastavio u Mračaju i Imotskom no stigle su ozlijede i tako je to završilo.
Stjepan Žaja, brat
Perkan, kako su ga zvali prijatelji, imao je pred nogometa veliku ljubav prema šahu. Aržano je selo poznato po dobrim šahistima, a ni Petar nije bio izuzetak. Kako bi mještani tog sela održali uspomenu na njega danas u Aržanu djeluje šahovski klub koji nosi ime Petar Žaja, a klub godinama organizira i turnir nazvan njegovim imenom. U potrazi za poslom život ga je, kao i mnoge Žaje, odveo u Zaprešić. Ondje je sve do rata Petar radio u voćarni kao prodavač.
On nikada nije bio ratoboran, ali otac i djed u nas su od djetinjstva usadili domoljubni zanos koji je Petra odveo u rat. S nekolicinom prijatelja najprije je kao dragovoljac išao na slovensku granicu kada je izbio rat u Sloveniji, a nedugo potom je otišao u „Tigrove“. Nakon par tjedana obuke na Sljemenu upućen je na zapadno slavonsko ratište.
Stjepan Žaja, brat
Petar Žaja borio se na pokupskom, novljanskom, a zatim i na novogradiškom ratištu. Kao pripadnik 6. bojne „Tigrova“ sudjeluje u operaciji „Orkan-91“, a u teškim uvjetima ratovanja zaradio je upalu pluća nakon koje se vraća na teren gdje uskoro biva ranjen gelerom u koljeno.
![](https://domovinskirat.hr/wp-content/uploads/2023/05/WhatsApp-Image-2023-04-28-at-13.53.54.jpeg)
Uslijedio je oporavak, a zatim odlazak na Južno bojište gdje su „Tigrovi“ otišli u akcije deblokade Dubrovnika i sprječavanja prodora neprijatelja prema dolini Neretve. I ondje je Petra sustigla bolest uzrokovana teškim uvjetima ratovanja. Zaradio je upalu bubrega, rekli su mu da može za Zagreb na liječenje, ali je ipak otišao u bolnicu u Ploče kako bi se što prije vratio na teren. Nažalost nedugo po povratku smrtno je stradao u akciji kod sela Donji Drijen u zaleđu Neuma.
Petar je bio zapovjednik našeg voda u 3. satniji 6. bojne „Tigrova“. Imali smo taj dan zadaću izvući tijela dvojice naših poginulih s jednog visa. Kada smo došli do ondje shvatili smo da su četnici već došli prije nas. Nas je bilo svega 6, a njih poprilično. Kada su otvorili vatru prema nama bježali smo glavom bez obzira. Sjurili smo se niz to brdo, skakali smo po tom kamenjaru kao divokoze. U jednom trenutku stali smo da uhvatimo predah. Petar je sjeo na jednu stijenu i zapalio cigaretu. Oni nas ondje nisu mogli vidjeti, ali su pretpostavili kuda smo bježali. Tada su otvorili topničku paljbu po nama. Viknuo sam – „Lezi, padaju!“ i bacio se. Pancirnu košulju koju sam imao cijelu je izbušilo. Sve oko mene se zadimilo. Ustao sam se i vidio da je stradao Marijan Fekonja, Slovenac, koji je bio kraj mene. Primio sam ga i za koji tren izdahnuo je na mojim rukama. Tada sam ugledao Petra kako mrtav sjedi na stijeni dok se njegova cigareta još uvijek dimila.
Mato Caban, suborac
![](https://domovinskirat.hr/wp-content/uploads/2023/05/WhatsApp-Image-2023-05-06-at-11.03.50-697x1024.jpeg)
Petar Žaja početkom 1992. godine, kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata, zaručio se s ljubavi svog života Marijom.
Dva dana prije pogibije Petar mi je rekao – ako stradam neka mi na pogrebu sviraju pjesmu „Bili cvitak“. Rekla sam mu da uopće neću razgovarati o tome, taman se bio zaručio s Marijom i nisam htjela ni pomisliti da bi mu se nešto moglo dogoditi. Nažalost nisu se stigli oženiti. Kada se sjetim Petra padne mi na pamet i jedna anegdota. On se strašno ljutio kada bi gledao crtić Ptica trkačica. Ozbiljno bi se ljutio jer je ptica uvijek nadmudrivala sirotog kojota. Mi smo umirali od smijeha, a on je bio zelen od bijesa što nikako kojot nije mogao nadmudriti pticu trkačicu. Bio je zafrkant, ali s granicom, osobito prema nama ženama prema kojima se uvijek odnosio s poštovanjem. Petar je bio predivan čovjek, jako topla osoba i prijatelj s velikim „P“ kojeg ću se uvijek sjećati.
Danijela Lazova, suborkinja
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.