“Ako stradam neka mi na pogrebu sviraju Bili cvitak”- poginuo heroj Petar Žaja

Aržano, selo smješteno na granici Imotske krajine i Bosne i Hercegovine dalo je prvog poginulog branitelja i prvog poginulog „Tigra“ u Domovinskom ratu – Josipa Jovića. No nije Josip jedini „Tigar“ iz Aržana koji je dao život za domovinu. Dao ga je i heroj Domovinskog rata Petar Žaja.

Petar je rođen 1962. godine kao prvo dijete u obitelji Marije i Andrije koji je pokrenuo stolarsku radnju u Aržanu međutim egzodus stanovništva i njega je natjerao da 1967. godine napusti rodnu grudu te obitelj koja se širila nastavi prehranjivati radom u Njemačkoj. Petar je u tim okolnostima morao brzo odrasti, brinuti s majkom o mlađoj sestri Hermini i braći Stjepanu i Trpimiru.

Pamtim ga kao izuzetno blagu osobu. Bio je uvijek drag i nježan, osobito prema meni, ali sva su ga djeca voljela. Bio je izvrstan nogometaš. Igrao je najprije tu u lokalnom nogometnom klubu, zatim u Mračaju, a kada je upisao srednju školu nastavio je igrati u klubu koji je bio njegova velika ljubav – Hajduku. U juniorima Hajduka trenirao ga je legendarni Petar Nadoveza. Toliko se posvetio nogometu da je zanemario školu. Roditelji su se zbog toga naljutili, nisu imali razumijevanja i na kraju su ga povukli tu pa je karijeru nastavio u Mračaju i Imotskom no stigle su ozlijede i tako je to završilo.

Stjepan Žaja, brat

Perkan, kako su ga zvali prijatelji, imao je pred nogometa veliku ljubav prema šahu. Aržano je selo poznato po dobrim šahistima, a ni Petar nije bio izuzetak. Kako bi mještani tog sela održali uspomenu na njega danas u Aržanu djeluje šahovski klub koji nosi ime Petar Žaja, a klub godinama organizira i turnir nazvan njegovim imenom. U potrazi za poslom život ga je, kao i mnoge Žaje, odveo u Zaprešić. Ondje je sve do rata Petar radio u voćarni kao prodavač.

On nikada nije bio ratoboran, ali otac i djed u nas su od djetinjstva usadili domoljubni zanos koji je Petra odveo u rat. S nekolicinom prijatelja najprije je kao dragovoljac išao na slovensku granicu kada je izbio rat u Sloveniji, a nedugo potom je otišao u „Tigrove“. Nakon par tjedana obuke na Sljemenu upućen je na zapadno slavonsko ratište.

Stjepan Žaja, brat

Petar Žaja borio se na pokupskom, novljanskom, a zatim i na novogradiškom ratištu. Kao pripadnik 6. bojne „Tigrova“ sudjeluje u operaciji „Orkan-91“, a u teškim uvjetima ratovanja zaradio je upalu pluća nakon koje se vraća na teren gdje uskoro biva ranjen gelerom u koljeno.

U trenucima predaha sa suborcem Mensurom Velagićem

Uslijedio je oporavak, a zatim odlazak na Južno bojište gdje su „Tigrovi“ otišli u akcije deblokade Dubrovnika i sprječavanja prodora neprijatelja prema dolini Neretve. I ondje je Petra sustigla bolest uzrokovana teškim uvjetima ratovanja. Zaradio je upalu bubrega, rekli su mu da može za Zagreb na liječenje, ali je ipak otišao u bolnicu u Ploče kako bi se što prije vratio na teren. Nažalost nedugo po povratku smrtno je stradao u akciji kod sela Donji Drijen u zaleđu Neuma.

Petar je bio zapovjednik našeg voda u 3. satniji 6. bojne „Tigrova“. Imali smo taj dan zadaću izvući tijela dvojice naših poginulih s jednog visa. Kada smo došli do ondje shvatili smo da su četnici već došli prije nas. Nas je bilo svega 6, a njih poprilično. Kada su otvorili vatru prema nama bježali smo glavom bez obzira. Sjurili smo se niz to brdo, skakali smo po tom kamenjaru kao divokoze. U jednom trenutku stali smo da uhvatimo predah. Petar je sjeo na jednu stijenu i zapalio cigaretu. Oni nas ondje nisu mogli vidjeti, ali su pretpostavili kuda smo bježali. Tada su otvorili topničku paljbu po nama. Viknuo sam – „Lezi, padaju!“ i bacio se. Pancirnu košulju koju sam imao cijelu je izbušilo. Sve oko mene se zadimilo. Ustao sam se i vidio da je stradao Marijan Fekonja, Slovenac, koji je bio kraj mene. Primio sam ga i za koji tren izdahnuo je na mojim rukama. Tada sam ugledao Petra kako mrtav sjedi na stijeni dok se njegova cigareta još uvijek dimila.

Mato Caban, suborac

Petar Žaja početkom 1992. godine, kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata, zaručio se s ljubavi svog života Marijom.

Dva dana prije pogibije Petar mi je rekao – ako stradam neka mi na pogrebu sviraju pjesmu „Bili cvitak“. Rekla sam mu da uopće neću razgovarati o tome, taman se bio zaručio s Marijom i nisam htjela ni pomisliti da bi mu se nešto moglo dogoditi. Nažalost nisu se stigli oženiti. Kada se sjetim Petra padne mi na pamet i jedna anegdota. On se strašno ljutio kada bi gledao crtić Ptica trkačica. Ozbiljno bi se ljutio jer je ptica uvijek nadmudrivala sirotog kojota. Mi smo umirali od smijeha, a on je bio zelen od bijesa što nikako kojot nije mogao nadmudriti pticu trkačicu. Bio je zafrkant, ali s granicom, osobito prema nama ženama prema kojima se uvijek odnosio s poštovanjem. Petar je bio predivan čovjek, jako topla osoba i prijatelj s velikim „P“ kojeg ću se uvijek sjećati.

Danijela Lazova, suborkinja

Podijeli članak