Vodio je obranu svojeg Bijelog Brda i u prvom napadu izgubio život. – poginuo heroj Pejo Pejić

U travnju 1992. godine intenzivirali su se napadi srpskih snaga u Bosanskoj Posavini. Hrvatsko vijeće obrane uspostavilo je 150 kilometara dugu crtu obrane koja je u početku odolijevala jakim napadima. Na sjevernoj točki te crte, kod rijeke Save, 15. travnja 1992. srpske snage pokrenule su velik napad u derventskoj općini iz pravca Pjevalovca na Bijelo Brdo gdje na prvoj crti obrane pogiba heroj Pejo Pejić.

Pejo Pejić rođen je u Bijelom Brdu 1. kolovoza 1958. godine. Ondje je i odrastao kao treće od devetero djece u obitelji. U rodnom selu završio je osnovnu školu i kao najstariji sin, uz majku je preuzeo brigu za obitelj jer je njegov otac otišao na privremeni rad u Njemačku. Prijatelji ga pamte kao vrlo vrijednog, poštenog i aktivnog mladića, kako u društvenom, tako i u sportskom životu. Igrao je nogomet za lokalni nogometni klub Omladinac. Živio je u kraju u kojem se stanovništvo bavilo poljoprivredom, ratarstvom, stočarstvom i voćarstvom. Tako je i Pejo radio u voćnjaku na plantaži krušaka, lješnjaka i šljiva gdje je vozio traktor.

Kada je počeo rat u Bosanskoj Posavini Pejo je kao najomiljenija osoba u selu okupio dragovoljce koji su bili spremni braniti Bijelo Brdo. Jedan od njih bio je Anto Krištija koji se prisjeća:

Nas dvojica bili smo prijatelji od djetinjstva, zatim radni kolege na plantaži i na koncu suborci. To su bili teški dani. Svi smo bili bez ratnog iskustva, bez naoružanja i bez municije. Sa sačmaricama, ponešto automatskih pušaka i puškama M48. Najprije smo 1991. branili jedan dio hrvatske granice u suradnji sa 108. brigadom Zbora narodne garde, a zatim je ona, nakon postignutog sporazuma o zajedničkoj obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bila na našem terenu. Pejo i ja tada vrlo aktivno surađujemo i radimo na organizaciji obrane svog sela. On je kao i uvijek bio hrabar, odlučan i neustrašiv, a nadasve velikog domoljubnog srca. Okupio je oko sebe dobrovoljački vod. Svi smo mu vjerovali i za njim bi išli u živu vatru.

Pejo se svojom karizmom nametnuo kao neformalni zapovjednik obrane Bijelog Brda, a sa svojim je vojnicima na prvoj crti bio uvijek, pa tako i kobnog 15. travnja kada je uz topničku pripremu krenuo tenkovsko-pješački napad srpskih snaga na zaseok Vakuf.

Četnici su u ranim jutarnjim satima počeli granatirati naše položaje i naša sela. Pejo je sa svojim vodom bio na najisturenijoj točki naše bojišnice gdje Peju dušman hicem iz snajpera pogađa u glavu, a u rovu do pogiba Josip Blažević. Tad nastaje panika među nama, a i radi nemogućnosti otpora jačem neprijatelju dolazi do povlačenja naših snaga na rezervni položaj. Njegovom smrću smo mnogi izgubili moral i snagu. Izgubili smo vođu, brata, prijatelja, hrabrog čovjeka  koji nije znao za ne mogu, neću i neznam. I danas mi teku suze i danas mi fali i falit će do smrti.

Anto Krištija, prijatelj i suborac

Istog dana od krhotina granate poginuo je i Pejin otac Ivo, a nestao bratić Ante Jularić. Srpske snage zauzele su zaseok Vakuf, ali je Bijelo Brdo obranjeno te se držalo sve do kolovoza 1992. Danas je tamo pustoš, a mjesto oživi tek za blagdane kada se okupe nekadašnji mještani i evociraju uspomenu na neka ljepša vremena i neke lijepe ljude kojih više nema. Među njima posebno mjesto zauzima Pejo Pejić koji je iza sebe ostavio petero djece – Ivicu, Emilijanu, Miroslava, Josipa i Antu te trudnu suprugu koja je u prosincu 1992. rodila sina koji je ime dobio po svojem pokojnom ocu.

Podijeli članak