“Čuli smo jauke, ali nismo im mogli pomoći” – tragedija 108. brigade na Savi

Nakon što je početkom 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje intenzitet borbi u Republici Hrvatskoj se smanjio, no rat se uskoro počeo rasplamsavati u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Početkom ožujka 1992. počele su borbe u Bosanskom Brodu čime je započela krvava bitka za Bosansku Posavinu. Uskoro su krenuli topnički napadi preko Save po Slavonskom Brodu. Prvi put u gradu je oglašena opasnost 25. ožujka, a trajala je neprekidno sve do 7. listopada 1992. godine.

Slavonski Brod trpi sve teže topničke napade od strane JA i četničkih snaga sa prostora južno od Bosanskog Broda, dakle sa prostora BiH. U tim napadima ima povrijeđenih građana i vojnika HV, a materijalne štete su znatne.

Izvješće Operativne zone Osijek, 5. travnja 1992.

U takvim okolnostima u borbe u Bosanskoj Posavini uključila se i 108. brodska brigada Hrvatske vojske. Radi čuvanja crte i postavljanja obrane uz mjesno stanovništvo na pravcu Koraće – Bijelo Brdo – Bosanski Dubočac angažirane su početkom travnja 1. i 4. bojna. Svemu je trebala prethoditi akcija prebacivanja hrvatskih snaga na drugu stranu Save.

Pripadnici 108. brigade čamcima su prelazili preko Save što je bio iznimno opasan pothvat, pogotovo u proljeće za vrijeme visokog vodostaja. Pri jednom takvom prijelazu, 6. travnja 1992. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u povjesnici legendarne brodske brigade.

Uzvodno od Slavonskog Broda, između Migalovaca i Zbjega, kod ušća Ukrine u Savu, pripadnici 1. satnije 4. bojne 108. brigade ukrcali su se u čamce te veslajući krenuli prema suprotnoj obali. Negdje na polovici puta u čamce je počela ulaziti voda. Prema službenoj verziji u čamac je iznenada udarilo plutajuće deblo. Sava je te noći uzela život sedmorici hrvatskih vojnika – Anđelku Baraću, Zoranu Seferoviću, Gojku Laucu, Draženu Bukviću, Zvonimiru Kvesiću, Marku Jeliniću i Davoru Bernardiću.

Tragedije koja je potresla brodski kraj prisjetio se Stanislavko Mitrović koji je s druge strane Save čekao suborce da dođu na smjenu:

Nikad taj dan neću zaboraviti. Nikada. I sad me jeza hvata. Oni su dolazili prema nama i na 20, 30 metara počeli su dozivati upomoć. Shvatili smo da se nešto događa, čuli smo jauke, ali nismo im mogli pomoći. Spasio se jedino Vjeran Štigljić, Štiglja kako smo ga zvali. On se uhvatio za jedan plastični karnister koji je sva sreća bio u čamcu i preživio je.

Nevjerojatnim spletom okolnosti jedini preživjeli bio je Vjeran Štigljić kojeg su suborci pronašli na obali bez svijesti i jako pothlađenog. Obilježavajući jednu od obljetnica pogibije svojih suboraca Štigljić je kazao:

Isti osjećaj, isto sve. Slike prolaze kroz glavu i nakon 25 godina. Patnja i nesreća. 25 godina slušao sam razne priče o toj nesreći, da smo bili pijani, da smo ljuljali čamce sami. Nevjerojatno da uopće netko može tako što smisliti. Mi smo u tom trenutku na sebi imali preko 35 kilograma opreme. To je bilo strašno, čuli su se glasovi dečki koji su se utapali, gutali vodu, čuli su se krikovi zapomaganja, pozivi u pomoć. Nažalost ni dan danas Gojko Lauc nije pronađen.

Izvori
Literatura
Marijan, Davor. Graničari : prilog za ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske : (lipanj 1991. – studeni 1992.). Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2006.

Internet
EBROD: “26 godina kasnije sjećamo se sedmorice branitelja čiji život je tragično okončan u hladnoj rijeci Savi”, pristup ostvaren 1. travnja 2020., https://www.ebrod.net/slavonski-brod/clanak/26-godina-kasnije-sjecamo-se-sedmorice-branitelja-ciji-zivot-je-tragicno-okoncan-u-hladnoj-rijeci-savi–23515.html

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Stanislavka Mitrovića prikupljeno 10. veljače 2019.