Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, početkom 1992. godine, u gradu Daruvaru koji se nalazio na prvoj crti, život se polako počeo normalizirati. Ipak terorističke aktivnosti pobunjenih Srba na tom području nastavile su se sve do 1994. godine. Najčešće su se svodile na miniranje pruga, zasjede i ubijanje civila, a vrhunac su doživjele 11. svibnja 1994. godine.
U blizini sela Vukovije, tog dana, oko 22 sata, kući se vraćalo osam civila koji su, uz uredno pribavljenu dozvolu, skidali crijep s jedne u ratu oštećene i napuštene kuće. Petorica njih su se vozila traktorom, jedan biciklom, a dvojica su išla pješice. U jednom trenutku pred njima su se iz jarka pojavile dvije naoružane osobe u maskirnim uniformama. Ubrzo, s druge strane ceste pojavile su se još dvije naoružane osobe. Skupina je najprije mislila da se radi o kontroli hrvatske policije no kada su im prišli ljudi naoružani puškama s prigušivačima uhitili su ih te polegli na pod. Prijetili im da će dobiti metak u potiljak, udarali su ih nogama te ih zavezali žicom i tražili da ustanu. Zarobljenike teroristi potom odvode na prostor napuštene, u ratu razrušene, obližnje farme koja se nalazila na početku sela Batinjska Rijeka, svega nekoliko kilometara od Daruvara.
Uveli su ih u prostor velike štale. Ispitivali su ih jesu li bili u hrvatskoj vojsci, tko su, kako se zovu… U nesretnoj skupini nalazilo se sedam mladih ljudi, izbjeglica iz Bosne s područja Jajca, smještenih u Vukoviju i Zdravko Ivančić koji je starosjedilac iz sela Vukovije. Kad su ga prepoznali, diverzanti su se na njega osobito okomili. Upravo zato što ga poznaju, tukli su ga i zlostavljali više nego ostale. Način na koji su mu se obraćali razotkrio je da su napadači u maskirnim uniformama domaći ljudi koji su se odmetnuli u srpske teroriste.
Zlostavljači su oko 22 i 30 iz štale počeli izvoditi dvojicu po dvojicu u dvorište farme gdje su ih ubijali. Zločine su izvršavali u potpunoj tišini, bez komunikacije. Tijekom izvođenja Juro Idžanović pokušao se spasiti očajničkim bijegom što mu je i uspjelo. Novinarima Arene, Goranu Gazdeku i Saši Lekoviću, ispričao je:
Sve su nas vezali žicom, mislim da je bila ona od poteznih mina, jer bila je jako čvrsta. Kad su nas, onako u mraku, postrojili, sa zavezanim rukama na leđima, odmah sam žicu pokušao strgati. Gotovo ni sam nisam vjerovao, ali uspjelo mi je. Držao sam i dalje ruke na leđima kao da se ništa nije dogodilo. Došapnuo sam prvome do sebe, svom bratu, da i drugi to pokušaju. No, izgleda da nisu mogli. Iz srušene štale vodili su nas u grupama nizbrdo prema kući. Kad sam ja došao na red, u jednom trenutku podmetnuo sam nogu onome koji me vodio i udario ga snažno laktom u lice. Pao je, a ja sam počeo očajnički trčati niz cestu prema gradu. Zapucali su za mnom četiri-pet puta. Jedan me metak okrznuo po lijevoj nozi. Nastavio sam bježati. Kod prve nastanjene kuće u Batinjskoj Rijeci probudio sam domaćina, a od jedne bake u susjedstvu telefonom su javili policiji u Daruvar.
Bijeg Jure Idžanovića očito je poremetio zločinačke planove teroristima koji su se vratili do farme i u mraku usmjerili na ostale koji su još bili živi. Pucali su u njih, izvršili kratke, površne, provjere jesu li još živi i brzo se udaljili s mjesta događaja, prema šumi iznad rijeke Toplice. Daruvarska policija na mjesto događaja došla je vrlo brzo, odmah iza ponoći. Uočili su sedam ljudskih nepomičnih tijela za koje im se činilo da su svi mrtvi. Nisu znali jesu li zločinci u blizini, pa su preuzeli kontrolu nad područjem napuštene farme, osigurali teren i čekali jutro i istražnog suca iz Bjelovara kako bi se mogao izvršiti potpuni uviđaj. Za to vrijeme Alojz Jurišić i Mato Subotić proživljavaju pravu dramu. Naime njih dvojica preživjela su strijeljanje koje su u brzini prije bijega zločinci počinili. Čuli su policajce kada su stigli, ali nisu znali o kome se radi i bojali su se otkriti. Policiji je kasnije 16-godišnji dječak Mato Subotić otkrio što se dogodilo kada su teroristi otišli:
Ustao sam i probao se odvezati. Otišao sam kod Dragana Idžanovića i udario ga nogom u nogu da vidim je li živ. On se nije ni pomakao. Otišao sam do Peje Jurišića, ni on se nije pomakao. Od njega sam otišao kod Zdravka, sjetio sam se da on ima nož. Tražio sam taj nož, ali ga nisam mogao naći. Sjeo sam pored jednog betonskog stupa i trljao žicu o taj stup. Pošto se nije mogla prekinuti, našao sam neko željezo i s njim probao, ali nisam mogao. Pokušao sam se odvezati, ali ni tako nisam mogao. Potegao sam još jednom da prekinem tu žicu, ali nisam mogao. Žica je samo malo popustila. Kasnije sam pokušao ponovno, ali ni tada nisam mogao jer me ruka zabolila. Tu sam sjedio do četiri ujutro… Kad je prošao prvi vlak za Daruvar, ustao sam i pošao prema svojoj kući. Nisam išao glavnom cestom nego prijekim putem. U podrum one kuće gdje su prva dvojica odvedeni nisam išao. Bojao sam se da oni nisu dolje. Ušao sam u kuću i rekao mami da probudi ujaka da me odveže. Ujko je ustao i pitao: “Zašto si svezan?” Rekao sam: “Svezane su mi ruke jer su nas uhvatili četnici.”
Među osmoricom zarobljenih bilo je tri para braće. Od svakog para jedan brat je ubijen, a drugi preživio. Očevidom, koji je proveden 12. svibnja 1994., utvrđeno je da su teroristi likvidirali pet civilnih osoba. Ubijeni su Zdravko Ivančić, Pejo Jurišić, Drago Idžanović, Mato Barišić i Mirko Subotić. U potresnom članku objavljenom u tjedniku Arena pod naslovom „Vezali ih žicom i pucali u zatiljak! Krvavi ritam zločina“ novinari Gazdek i Leković zapisali su: Pejo i Mato ostavili su iza sebe i po dvoje male djece koja još i ne shvaćaju što se dogodilo. Drže u ručicama fotografije svojih ubijenih očeva.
U potrazi za ubojicama na širem području ovog stravičnog zločina izvršena je opsežna istraga uz temeljito češljanje terena. Angažirane su i specijalne snage policije jer je ovaj teroristički čin srpskih snaga, za razliku od prijašnjih, izvršen oko 25 kilometara od linije razdvajanja hrvatske i srpske strane koja se nalazila na području Pakraca. Istraga pokazala da su izvršitelji zločina bili vrlo dobro pripremljeni profesionalci, obučeni za ovakvu vrstu akcije, odlični poznavatelji šumovitog i u velikom dijelu nerazminiranog terena te da su došli s isključivim ciljem da ubiju i naprave što više zla.
Specijalne jedinice policije u koordinaciji s kriminalističkom i temeljnom policijom provodile su opsežne potražno-izvidničke aktivnosti na širem području mjesta zločina radi pronalaženja terorista. Prostor koji je bio zahvaćen akcijom kodnog naziva „Kocka“ zauzimao je nekoliko stotina km2 površine. Uglavnom šumoviti dijelovi istočno od Daruvara bili su prije rata naseljeni srpskim stanovništvom, a i za vrijeme rata tamo su se koncentrirale srpske snage te je procijenjeno kako na tom području treba pojačati aktivnosti. Ipak u akciji „Kocka“ nisu pronađeni počinitelji svirepog zločina kod Batinjske Rijeke koji su se, najvjerojatnije zbog blizine privremeno okupiranog područja i uz pomoć domaćih pomagača, uspjeli udaljiti na područje Pakraca.
Činjenica da ubojice nisu uhvaćene izazvala je konsternaciju u Daruvaru, osobito prema snagama UNPROFOR-a koje su imale zadatak čuvati to područje te su u Vukoviju imale svoj punkt. Par dana kasnije izaslanstvo grada Daruvara, povodom ovog događaja, primio je i sam predsjednik Franjo Tuđman koji je istaknuo da će u slučaju daljnje neučinkovitosti UNPROFOR-a svijet morati prihvatiti pravo države Hrvatske da po isteku mandata svim legitimnim sredstvima međunarodno priznate države, oslobodi i u svoj ustavno-pravni poredak integrira sva svoja područja. U srpnju 1994. godine Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru podiglo je optužnicu protiv osumnjičenih za zločin u Batinjskoj Rijeci. Suđenje nije provedeno, jer su optuženici nedostupni hrvatskom pravosuđu.
Naslovna fotografija – autor Tony Hnojčik
Izvori
Literatura
Milković, Stjepan. Alfe žive vječno! : prilozi za ratni put Specijalne jedinice “Alfa” PU zagrebačke u Domovinskom ratu 1991.-1995. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Udruga veterana specijalne jedinice policije “Alfa” Zagreb, 2013.
Kovačić, Zvonko. Daruvar u Domovinskom ratu protiv velikosrpske ideologije, politike i agresije. Daruvar: UHVIDR-a Daruvar, Grad Daruvar, Matica hrvatska – Ogranak Daruvar, 2023.
Internet
Hrvatski informativni centar: “Iskaz o stradanju Hrvata u selu Vukovju, općina Daruvar, u svibnju 1994. godine”, pristup ostvaren 10. svibnja 2019., http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/banovina/iskazi-sl.htm
Documenta: “Krešimir Ivančić”, pristup ostvaren 10. svibnja 2021., https://www.civilnezrtve.documenta.hr/lica-kampanje/kresimir-ivancic/
Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Romana Tripala, prikupljeno 11. svibnja 2019.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.