Krenuli su u akciju izvlačenja tijela poginulog suborca iz koje se nikada nisu vratili – herojski podvig posljednjih hrvatskih vojnika poginulih u ratu u BiH

Na današnji dan, 19. listopada 1995. godine, u herojskoj akciji izvlačenja tijela poginulog suborca život su položili Boro Jonjić iz Zenice te Andrija Kristić iz Vareša.

Rat je bio gotov. U listopadu 1995., političkom odlukom, okončana je oslobodilačka operacija hrvatskih snaga “Maestral”. Postrojbe Hrvatskog vijeća obrane pristupile su zadaćama uspostavljanja crte obrane na dostignutim položajima. Očekujući ishod mirovnih pregovora u Sjedinjenim Američkim Državama na terenu je bilo napeto. U takvim okolnostima 18. listopada 1995. jedan pripadnik 44. domobranske bojne HVO-a Zenica nesretno je pao u kanjon rijeke Ugar i poginuo.

Izvlačenje tijela poginulog vojnika bilo je vrlo rizično. Kako zbog nepristupačnog terena i složene akcije spuštanja u strmi kanjon, čija se dubina kretala od 200 do 400 metara, tako i zbog toga što je kanjon ustvari bio crta razdvajanja između HVO-a te Vojske Republike Srpske.

U tim trenucima natporučnik Andrija Kristić, koji je obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika u 96. domobranskoj pukovniji HVO-a “Bobovac” Vareš, dragovoljno je preuzeo obvezu da osobno pokuša izvući tijelo poginulog. Kristiću se u složenom pothvatu pridružio i Boro Jonjić, pripadnik saniteta 44. domobranske bojne HVO-a.

Svjesni da otvaranje vatre s bilo koje strane može od incidenta prerasti u potpuni prekid primirja, njih dvojica, neopaženo su se spustili u kanjon pomoću užeta. Svladali su sve prepreke i došli do stradalog no tada su shvatili kako je nemoguće sprovesti akciju izvlačenja kako su zamislili. Namjera da svežu tijelo konopima i da se vrate neopaženo iz kanjona penjući se uz litice bila je prerizična. Opcija napuštanja tijela poginulog vojnika nije dolazila u obzir.

Tijelo poginulog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane neće razvlačiti divlje zvijeri i zato ga mi nosimo i uz Božju pomoć vidimo se sutra na onom mjestu gdje smo bili prije dva dana u 14.20.

Ova poruka, koju je Kristić poslao u zapovjedništvo Zbornog područja Vitez, da će stradalog nositi nizvodno rijekom Ugar kroz kanjon da bi došli na cestu Jajce – Banja Luka, gdje se Ugar ulijeva u Vrbas. Put kanjonom bio je pun izazova. U nekoliko navrata umalo su otkriveni od strane neprijatelja, a poginulog je bilo sve teže nositi. Noć s 18. na 19. listopada bila je hladna i teška no unatoč svemu nisu odustajali.

Nadomak ušća, oko 150 metara od ceste, uočili su da je ispred njih minsko polje. Poginulog su zakopali u riječni pijesak i od granja napravili križ. Zatim su se krenuli provlačiti minskim poljem prema cesti. Nakon uspješno uklonjene dvije protupješačke mine Jonjić je jednu aktivirao, a pri padu i drugu. Na mjestu je bio mrtav. Kristić se teško ranjen spušta do rijeke gdje je uspostavio vezu sa zapovjedništvom.

Andrija Miličević, zapovjednik satnije 95. domobranske pukovnije Kreševo, priopćio je Kristiću kako kreću u akciju njegovog spašavanja. U akciju se uskoro uključuju i pripadnici 2. gardijske brigade HVO-a no Kristić javlja kako se iznad njega nalaze neprijateljski vojnici koji su spremni otvoriti vatru u pravcu mosta na Vrbasu kojim mu je trebala stići pomoć.

Imenjače hvala ti, ne prilazite svi ćete izginuti, bolje ja nego vas trideset. Smislit ću nešto.

Bile su posljednje Kristićeve riječi prije nego se ispraznila baterija na uređaju kojim je bio u vezi sa suborcima. Kristiću je sve teže bilo zaustavljati krvarenje. U strahu da se pod okriljem noći pripadnici srpskih snaga ne spuste u kanjon te ga zarobe odlučio je spustiti odmotati ranu te spustiti ranjenu nogu u vodu i iskrvariti. Prije toga u diktafon je snimio posljednju poruku svojoj supruzi Ani, sinu Hrvoslavu i nerođenom sinu Andriji. Moleći krunicu koju je prethodno skinuo s vrata izdahnuo je. Idućeg dana, temeljem dogovora sa pripadnicima UN-a, IFOR-a i srpskih snaga, izvršeno je izvlačenje tijela trojice poginulih pripadnika HVO-a.

Tako je heroj Domovinskog rata Andrija Kristić dao život za poginulog suborca svega desetak kilometara sjevernije od Carevog Polja kraj Jajca gdje je ranjen 1992. godine kada je u rujnu padalo Jajce. Posthumno mu je dodijeljen čin pukovnika, a odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom te medaljama za sudjelovanje u operacijama “Oluja” i “Ljeto-95” kao i Spomenicom domovinskog rata