Stradanje ročnika Jugoslavenske narodne armije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije teška je i bolna priča o kojoj se uglavnom šuti. Mnogi od njih bili su, pod prijetnjom smrću, prisiljeni sudjelovati u ratu kojeg nisu htjeli ili su se u njemu našli na krivoj strani. Dio njih nikada se nije vratio kući, među njima bio je mladi Musliman Mevludin Kulić.
Kulić je rođen 27. studenog 1971. godine u Kruševu kraj Olova u Bosni i Hercegovini. Njegova se obitelj preselila u Vogošću kraj Sarajeva gdje je živio i Mevludin. U ožujku 1991. godine otišao je na odsluženje redovnog vojnog roka u Petrovac na Mlavi da bi nakon četiri mjeseca bio premješten u vojarnu Milan Stanivuković u Osijeku gdje je počinjao rat. Ondje je svjedočio tome kako se JNA otvoreno svrstava na stranu srpskih pobunjenika o čemu je pripovijedao telefonom svojoj majci:
Majko mi smo četnička vojska. Kasarna je puna četnika i dobrovoljaca koji nas guraju u prve redove i prijete nam da će nas poklati.
U kolovozu 1991. u Osijek je stigla Mevludinova obitelj koja ga je pokušala izvući iz vojarne. Nažalost bezuspješno. Tom prilikom na svoje oči uvjerili su se kako je vojarna puna rezervista bez obilježja JNA, a s kokardama. Mevludin im je rekao kako s njima zajedno spavaju i jedu te im je posvjedočio o njihovim zločinima na Hrvatima nakon kojih su ročnici ubijene morali zasipati krečom. Prvog dana mjeseca rujna Mevludin je nazvao susjedu preko koje je stupio u kontakt s majkom. Kao da je slutio što mu se sprema rekao joj je u suzama:
Mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo.
Dva dana kasnije, 3. rujna 1991. godine Mevludin je ubijen. Obitelj je za smrt saznala dan kasnije kada je pred njihovu kuću stigao luksuzni automobil iz kojeg su izašla dva oficira JNA, dva vojna policajca i liječnik. Majci Izeti odmah je bilo jasno što se dogodilo.
Skočila sam i rekla: ‘Jeste li došli da mi kažete da ste mi ubili dijete?’ Odgovorio je pukovnik: ‘Kako Vi, gospođo, tako?’ Rekla sam: ‘Znam, jučer mi je dijete plakalo i kazalo da je gladno i žedno, da nema ni ručka ni večere.’ Pošao je ljekar da mi natrpa tablete u usta. Nisam dala. Tu su se sabrali komšije i rođaci. Ne znam ni odakle toliki narod. Pitali su pukovnika: ‘Zašto ubijate našu djecu?’ Rekao nam je da pitamo Tuđmana.
Nakon kraće rasprave, pukovnik Muharem Nadžak iznio je službenu verziju Mevludinove pogibije:
Vaš je sin bio ranjen, gardisti su pucali i pogodili Mevludina u vrat dum-dum metkom, prebačen je na VMA u Beograd. I pored ljekarske intervencije nije mu se moglo pomoći. Tu je i umro.
S obzirom na posljednje Mevludinove riječi obitelj je u takvo službeno pojašnjenje duboko sumnjala. Da su sumnje opravdane pokazalo se 6. rujna kada je stiglo tijelo pokojnog Mevludina Kulića. Iako je obitelji rečeno da ne otvaraju limeni sanduk s pokojnikom koji je bio zavaren, oni su to prije dženaze učinili.
Stručni tim na čelu s doktorom Senahidom Alajmovićem pregledao je njegovo tijelo te utvrdio kako je Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine. Metak je bio ispaljen u glavu. Ulazna rana nalazila se na potiljku, a izlazna pored nosa. Na dženazi u Vogošći prisustvovalo je mnogo ljudi, a među njima počela se širiti priča kako je Mevludin ubijen od strane oficira JNA Bore Ivanovića. Prema tim informacijama s njim su ubijena još trojica ročnih vojnika jer nisu htjeli pucati na četvoricu zarobljenih hrvatskih civila. Mevludinova majka Izeta kazala je mnogo godina kasnije kako ne zna imena i prezimena trojice vojnika koji su ubijeni s njezinim sinom no da zna da je jedan od njih bio iz Novog Sada, po nacionalnosti Mađar.
Svjedoci su o Mevludinovoj smrti šutili, a početna pažnja medija u BiH za njegov slučaj nestala je nakon što je i tu zemlju zahvatio rat. Ipak, 23 godine nakon Kulićevog ubojstva o njemu je progovorio jedan od ročnika koji je s njime služio JNA, Makedonac Bešir Memišoski.
Vojsku sam, između ostalog, služio u kasarni u Osijeku, gdje sam se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima, ali najviše sa Mevludinom. U mjesecu augustu 1991. se situacija mijenjala i pogoršavala. U kasarnu su nam dolazili srpski rezervisti i maltretirali nas, a posebno Albance, Muslimane i Hrvate. Podijelili su nam bojevu municiju i strogo pazili na nas. Nekoliko puta su nas vakcinisali sa nepoznatim vakcinama, a poslije svake vakcine smo bili ošamućeni kao da smo drogirani. Najčešće smo imali vojne vježbe i držali straže na poligonu ‘C’ koji je bio u blizini i okrenut prema hrvatskim položajima.
Neposredni starješina nam je bio kapetan Najtan Mihal, mislim da se tako zvao. Kada smo rezervnom starješini, Srbinu, usprotivili se da pucamo na Hrvate, naš starješina je oštro reagovao i povikao: ‘Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed.’ Jedan broj vojnika, većinom Srbi, je izašao ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo se mi preostali kolebali, a među njima najviše Muslimani, Hrvati i Albanci, i razmišljali šta da uradimo, rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i naglas povikao: ‘Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude’. Ovo hrabro reagovanje Mevludina je uticalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom.
Starješine su odmah oštro reagovale i povikale na Mevludina ‘dobit ćeš ti svoje’. Tu noć je naša jedinica davala stražu, bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Ja ga više nisam vidio. Sutradan mi je kurir od našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovo u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Ponovo sam, hvala Bogu, pobjegao i sklonio se od oficira JNA. Sada živim u Italiji. Rahmetli Kulić Mevludin je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Mevludin Kulić je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike.
Kada je ubijen, jer nije htio pucati na Hrvate, Mevludin Kulić imao je 19 godina. Sjećamo ga se!
Izvori
Literatura
Muratović, Rasim. Olovo 1992-1995. – Stradanje i razaranje herojskog Olova. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, 2017.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.