Prvi Zagrepčanin koji je poginuo u Domovinskom ratu – heroj Raveno Čuvalo

Na današnji dan, 2. srpnja 1991. godine, građani Zagreba okupili su se revoltirani agresijom JNA pred vojarnom „Maršalka“ u Novom Zagrebu. Kada su tenkovi i transporteri krenuli na Sloveniju, okupljeno mnoštvo gađalo je kolonu kamenjem i „molotovljevim koktelima“. JNA je uzvratila mecima među kojima je bio i jedan smrtonosan. Pogodio je Ravena Čuvala koji je preminuo na putu do bolnice i tako postao prvi Zagrepčanin koji je poginuo u Domovinskom ratu.

Raveno – Josip Čuvalo rođen je 6. kolovoza 1958. godine u Srednjoj Dobravi nedaleko Bleda, u Sloveniji za koju je 32 godine kasnije stao na „prvu crtu“. Odrastao je u obitelji Kamila, rodom iz Proboja kraj Ljubuškog i Ljerke (rođene Dolovski) rodom iz Ludbrega. Imao je mlađeg brata Ljubomira i mlađu sestru Ivu. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu nakon čega je upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje.

Bio je društven i temperamentan, a osobitu je ljubav gajio prema plesu i glazbi. Svirao je glasovir i kontrabas, a pjevao je u nekoliko zborova među kojima se svakako ističe „Ivan Goran Kovačić“. Osim hrvatskog, dobro je znao i slovenski, njemački, engleski i talijanski. Bio je „majstor za sve“. Volio je prirodu, posebice životinje. Bio je oženjen Miljenkom (rođenom Biller) s kojom je imao trogodišnjeg sinčića Maria.

Još u Jugoslaviji, obitelj Čuvalo bila je etiketirana. Ravenov djed Stipe ubijen je na „križnom putu“ nakon završetka II. svjetskog rata, a velik dio obitelji bio je u emigraciji. Zbog domoljublja, otac Kamilo bio je izložen političkim i policijskim progonima. Dolaskom demokracije i ozakonjenjem višestranačja, obitelj Čuvalo aktivno se uključila u politički život Hrvatske. Domoljublje u kojem je odgajan Raveno nije mu dalo mira, otišao je sa sugrađanima izraziti nezadovoljstvo postupcima JNA i više se nikada nije vratio.

Sjećam se dobro nametnute šutnje koja nas je gušila od najranijeg djetinjstva: o djedu nestalom na “križnom putu”, stričevima u emigraciji i noćnim upadima milicije u naš dom, o ocu kojeg odvode na sám Badnjak. Sjećam se Ravena, mog velikog brata, kako se lomi između “moći” ; “htjeti”, “željeti” i “smjeti”. Val slobode koji ga je dotakao polomio je sve okove, i on, samo jedan od milijuna sličnih, više se nije mogao vratiti u tamnicu. Dostojan naroda iz kojega je nikao, oštar kao hercegovačko stijenje i blag poput podravskih bregova, dao je svoj život za Domovinu, za budućnost svoga sina i djece svoga brata. Budućnost djece svih hrvatskih očeva koji su već pali, ili će tek pasti, na istome putu. Njihove žrtve neće biti uzaludne! Kao čudesna ptica Feniks što se uvijek nanovo rada iz vlastita pepela, iz njihove će smrti niknuti još snažnija, još odlučnija volja Hrvata da, bez obzira na strašnu cijenu koju već stoljećima plaćamo, naša Domovina i narod budu slobodni. Taj časni i sveti ideal naših predaka, jedino je blago koje možemo i moramo ostaviti u nasljeđe svojim potomcima.

Iva, sestra (In memoriam)

Raveno – Josip čuvalo pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac uz sprovodne obrede koje je predvodio fra Berislav Mikulić. U ime HDZ-a od njega se oprostio Neven Jurica, a u ime Hrvatske kršćanske demokratske unije dr. Marko Veselica.

Tvoj mi se glas javi
u traku sunca.
Kao nekad,
Tvoje me ruke
dižu
u susret.

Iva Čuvalo

Izvori
Literatura
Čuvalo, Iva. Rasanjene ptice. Zagreb: Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), 1994.
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.