ZADNJI TRZAJI OBRANE BOROVA NASELJA
Par dana prije okupacije Borova Naselja među braniteljima okupljenima u Mjesnoj zajednici Nikola Demonja pao je dogovor da se trebaju povući dio naselja sa zgradama jer je prijetila opasnost da ih neprijatelj okruži s leđa. Trebali su se povući s poteza Banijska-Trpinjska i smjestiti se u dijelu koji se zvao Pejton (današnja ulica Blage Zadre), dok se ne vidi što dalje. Ovaj dio naselja, nazvan po seriji ”Gradić Peyton”, tako je postao posljednja otporna točka obrane Borova naselja u kojem su hrvatski vojnici nanijeli znatne gubitke JNA i pravojnim formacijama koje su ih napadale. Među tim vojnicima bio je i Vlatko Voloder.
Ni sami nismo znali koju strategiju više koristiti. To je već bila borba kako opstati. Mnogim dečkima koji su ostali sa strane bilo je bitno da ostanu živi. A već se zna kako se postupa s domaćima… Nas je zapao Pejton. Drugi dio naših dečkiju je bio na potezu Vase Đurđevića-Šipad-Auto Will. Mi smo bili baš na toj glavnoj ulici koja je vodila prema Borovo kombinatu. Kod nas je bilo stacionirano najviše neprijateljskih snaga. Mi smo taj dio zvali Pejton jer su tu živjeli direktori kombinata. Tu su bile pretežno dvodomke, malo modernije kuće. Skupina od njih šest: Josićev otac i ujak, braća Radivojević, Mataruga Davor i Pšenica Boris bili su u prvoj zgradi, a mi ostali smo išli u Borovo kombinat da se dogovorimo što ćemo i kako ćemo, da nekako pokušamo razradit’ sistem, dal’ će pomoć doć’, a nitko od nas nije znao da je Vukovar pao. Zatim smo se išli vraćati u Pejton, međutim neprijatelji su već uletili. Kako su stajale dvije zgrade (u prvoj su bila naša šestorica), s lijeve strane su bile garaže, a tamo je bila jedna ozidana kuća i uglavnom niste mogli vidjet’ što se tu nalazi. A u toj kući je bilo njih jako puno stacionirano. Tu je njih bilo k’o mrava, a mi to nismo vidjeli. Ja sam bio u zgradi s lijeve strane koja je bila malo više prema željezničkom kolodvoru. Između te zgrade i kolodvora imate prazninu prema rampi di je bila Vinogradska. Oni su otuda nekako dolazili u tu kuću. Nama ni dan danas nije jasno kako su oni došli do te grupe od naših šest ljudi.
Nitko od te šestorice nije preživio. Neprijatelji su ih odveli i, prema svemu nađenom, navodno nisu imali laku smrt. Našli su jedino Borisa Pšenicu koji je cijeli bio izrešetan. Što se događa s Pejtonom? Naše dečke se moglo izbrojati na 10 prstiju. Bilo je tu još dečkiju, ali oni su bili dosta iza njih. No, uvijek je postojao taj nekakav istureni dio… Na kraju su se naši dečki s prve crte obrane bili izmiješali s neprijateljem. Tu je bilo dosta navodnih dragovoljaca (četnika) iz Sarajeva. A ondje je postojao brisani prostor od 30 metara koji su morali pretrčati ne znajući što se tamo događa.
Sjećam se kako smo ja i Tomica (op. a. Josić) probali pretrčati prijeko do te zgrade, a prije toga je Robert Živković došao do mene i rekao: Vlatko, oni su tu probili. Ja nisam znao di i rek’o sam mu: Aj’ ti Role sa mnom. Onda smo mi zauzeli položaj u prvom ulazu druge zgrade, imali smo automatske puške i onda smo mi to porješavali. Ja sam se popeo gore na prvi kat i vidio sam tamo neko komešanje. Imali smo ”pijanog ustašu”; mi smo to zvali ”Krešimir”. Tu se ručna granata stavlja u šalicu koja je navrnuta na pušku i tu ide tromblonski metak. To su oni zvali: Pijane ustaše bacaju bombe po 300 metara. Vi s time u nekih 20-30 metara možete gađati direktno u prozor. Jedan naš suborac je imao baš tu pušku i ja sam je uzeo. Ispalio sam u taj ulaz di su oni bili ‘ko zna kol’ko granata.
Nakon toga su se Vlatko i Tomica Josić zaputili prijeko. Dok su pretrčavali preko brisanog prostora, hrvatski vojnici su krenuli pucati po njima. Valjda od panike. Svi su se izbrkali i svi pucaju, a Tomislav Josić naglas komentira ”Bokte, naši će nas pogodit.” Vlatko se išao vraćati da im kaže da ne pucaju jer su oni sad prijeko. U tom povratku od kuće do zgrade, na 15 metara mu je počeo fićukati neki lik.
Isuse dragi, meni se noge odrezale. Ja imao fantomku i puška mi prema dolje. On je čučao kraj neke živice i vidim ja da je on malo izbezumljen, ali kako ja sad da reagiram? On je mene mog’o skinit kako je htio. On je meni bio nešto govorio, ja ne znam što sam ja mumljao, ali usudio sam se ić’ prema njemu, ne znam koliko koraka. Radio je neke nagle korake; ni on ne zna di je. Jedna grupa se odvojila ‘vamo, druga tamo – i to je bila neka vrsta panike. Kad je on malo skrenuo pogled, ja sam dig’o pušku – ”tu-du” – i gotovo!
Sad su Tomica i Vlatko trebali proći drugi brisani prostor od 30 metara do zgrade. Između te dvije zgrade nalazio se transporter koji je još uvijek bio u funkciji potpore, ali onesposobljen i iz njega se dimilo. Vlatko tad nije znao da je Miroslav Josić iza transportera rješavao neprijatelje dvojicu po dvojicu, što je bio vrlo hrabar čin. Miroslav je stao sa strane i čekao s uperenom puškom. Sam. Oko njega nijednog branitelja, samo četnici. Ovi u transporteru su pomislili da je valjda gotovo i krenuli su izlaziti. To im je bila posljednja greška. Tomica i Vlatko su potom išli pretrčati prijeko potražiti oca braće Josić, no nisu ga našli, samo Pšenicu. Jedan od njihovih likova koji su bili tamo je uspio pobjeći i potražiti pomoć. U međuvremenu je naišao transporter sa strane željezničkog kolodvora, ušao u ulicu i parkirao na rikverc prema ulazu gdje su bili četnici. Naši dečki više nemaju ništa i ne znaju što bi. Tomica je bacio prvu ručnu kumulativnu bombu. To nisu nikad upotrebljavali i nisu znali da ona ima padobran. Tomica ju je bacio u zrak, no kad je se baci, padobran se otvori i ona polako pada, a treba je se baciti direktno prema gusjenici. Čim se aktivira padobran i bomba bilo što dotakne, gotovo je.
Transporter je vidio da je vrag odnio šalu. Oni su očekivali da će četnici iz tog ulaza uletjeti u njega. Mi smo uzimali te granate, trčali za njim i bacali ih na njega. Njih je tamo bilo stotine, a nas šaka jada. Ali to da ti saznaš gdje su tvoji, što se dogodilo, pogotovo otac, ujak, braća… Oni su bili odvedeni; njih su sve porokali. Miki i brat su bili na prepoznavanju. Miki mi je rekao: Nije mi otac imao laku smrt. To je bilo jako teško slušati…
Naši hrabri borci nisu znali da je Vukovar pao 18. studenog. Nastavili su se boriti s neprijateljem sve do 19. navečer. Ni samima im nije bilo jasno kako su to uspjeli. U napadu na Pejton je sudjelovalo oko 550 četnika i vojnika JNA. Hrvatskih branitelja je bilo ne više od 10. Dakle, omjer snaga je bio 55 naprema 1 u korist neprijatelja. I neprijatelj je pretrpio gubitke od najmanje 60 mrtvih i isto toliko ranjenih. Na koncu su u se povukli u Borovo kombinat.
U Borovo Commerce-u se odvijala jako ružna scena i volio bih da se više priča o tome. Tamo su živi ljudi trebali biti izgoreni i zakopani. Kako idete iz Pejtona, prolazite našu borovsku tržnicu i dolazite do Commerce-a, a iz njega se dimi. Pošto su tu bile 4 etaže, Commerce je pao k’o sendvič. Tenkovi su došli okolo i gađali sve nosive stupove. A unutra u podrumu su bili naši suborci, ranjenici, žene, djeca… Mi nismo ni znali da su oni tražili pomoć i da su naši dečki iz kombinata išli pomagat’ da se ti ljudi izvuku i spase. Oni koji su došli pomoći bili su jednostavno zaokruženi. Ja nisam znao da su ti dečki došli u pomoć. Tamo je bila neka grupa od otprilike 15 četnika koji su se šuljali uz zgradu remenjare Borova. Što bi bilo da smo mi na njih zapucali i ne znam kol’ko ih skinuli? Koja je to sreća da ja nisam zapuc’o jer ‘ko zna što bi bilo da jesam!
Naši dečki nisu imali obilježja na sebi. Neprijatelja je to bunilo. Jer, kad su se izmiješali s njima, da su imali šahovnicu, reakcija bi zasigurno bila drugačija.
Puno je tu još nekakvih stvari za ispričati, ali… Da smo bili prepošteni u ratu, jesmo. Ja bar krećem od sebe: Tko će koga. Ti si tamo, ja sam tu. Zarobljenike nismo imali. Ali napravili smo to što jesmo i u sve smo išli srcem. Neki od nas smo već osjetili određeni vid borbe, već smo bili prekaljeni. Ja sam, iskreno, stalno iščekivao da će neka pomoć doć’. Do zadnjeg trenutka nisam vjerovao da ćemo mi past’. Vjerovao sam da Hrvatska neće dozvoliti da se to dogodi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Diplomirana sam teologinja iz Osijeka s položenim PPDMI (pedagoškim) kompetencijama pri FFOS. Mnogo znanja i iskustva stekla sam upravo kroz te studije, kao i kroz prevođenje i podslovljavanje materijala iz različitih područja. Tu sam se izvještila u svojoj najvećoj ljubavi – pisanju. Ono je moj glavni, najiskreniji i najsuštinskiji način izražavanja i otvaranja te dočaravanja kako vlastitog, tako i tuđih života i svega što u njima nalazim vrijednim.