Tijekom rata u Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih, entitet Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (kasnije međunarodno nepriznata Hrvatska Republika Herceg-Bosna) uspostavila je vlastite političke, vojne i sigurnosne strukture na svom teritoriju. Ključni segment ove organizacije činile su postrojbe i službe zadužene za obranu, sigurnost i obavještajno djelovanje. U složenim ratnim okolnostima obavještajno-sigurnosni sustav HR-HB prolazio je kroz brojne promjene i prilagodbe, oblikujući se u složeni aparat koji je imao važnu ulogu u vojnim sukobima, političkim pregovorima i održavanju unutarnjeg poretka. Ovaj tekst donosi pregled razvoja i ustroja sigurnosno-obavještajnog sustava unutar Hrvatske Republike Herceg-Bosne tijekom ratnih godina, s posebnim naglaskom na uspostavu i funkcioniranje vojnih i civilnih obavještajnih i protuobavještajnih službi te njihove uloge u jeku sukoba u BiH.
Početak uspostave obavještajno-sigurnosnog sustava Hrvatske zajednice (Republike) Herceg-Bosne
Nakon formalnog osnivanja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u proljeće 8. travnja 1992. godine, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ-HB) donijelo je niz odluka usmjerenih na uspostavu privremenih institucija vlasti, uključujući i ključne sigurnosne i obrambene strukture.
Već 15. svibnja 1992. imenovani su predstojnici Odjela obrane i Odjela unutarnjih poslova, čija je prva zadaća bila izrada normativnih akata za regulaciju rada budućih ministarstava – obrane (MO) i unutarnjih poslova (MUP-a). Potom je 3. srpnja iste godine donesena je Uredba o oružanim snagama HZ-HB, a do kraja srpnja 1992., uspostavljena je i Sigurnosno informativna služba (SIS) Odjela obrane, s ciljem organizacije i koordinacije obavještajnih i sigurnosnih poslova unutar HVO-a.
Obavještajno-sigurnosni sustav Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Sigurnosno informativna služba (SIS) HVO
Sigurnosno obavještajni sustav Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne bio je podijeljen na civilni i vojni segment, oba organizirana u okviru Odjela obrane i Odjela unutarnjih poslova. U Ministarstvu obrane djelovao je Sektor sigurnosti, kojeg je vodio pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Sektor je imao dvije ključne uprave: Upravu sigurnosno-informativne službe (SIS) i Upravu vojne policije. Dok je Uprava vojne policije, formirana još u travnju 1992. brzo okupila veliki broj kadrova i tehnike te postala značajna snaga od nekoliko tisuća vojnih policajaca, SIS je u početku djelovao formalno, a stvarni rad započeo je tek u jesen 1992. Dana 23. srpnja 1992. godine predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban odredio je početak formiranja Sigurnosno-informativne službe (SIS) u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme već je djelovalo više različitih SIS-ova – od onih pri općinama do onih unutar vojnih postrojbi, a namjera vodstva je bila okupiti najbolje ljude koji su željeli djelovati unutar legalnog i uređenog sustava vlasti. Za načelnika Uprave SIS-a HVO bio je određen Ivica Lučić, do tada načelnik Centra službe sigurnosti Mostar (CSS/CSB) Ministarstva unutarnjih poslova BiH. Uprava SIS-a u Mostaru, nastojala je kroz suradnju s pojedinim djelatnicima doći do relevantnih podataka s terena, a sva izvješća stizala su u ured načelnika SIS-a. Potom, ovisno o sadržaju izvješća su prosljeđivana predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu, ili načelniku Glavnog stožera HVO Bruni Stojiću, a ponekad obojici. Tijekom 1994. godine unutar Uprave SIS-a u Mostaru osnovana je i ispostava Hrvatske izvještajne službe (HIS), koja je okupljala tek nekoliko ljudi. SIS je imao ključnu ulogu u osiguravanju sigurnosti postrojbi HVO-a, izvještavanju Ministarstva obrane i Glavnog stožera o svim važnim događajima, protuobavještajnoj djelatnosti, te zaštiti od neprijateljskog obavještajnog rada, kriminala i destruktivnih pojava unutar vlastitih redova. Uz to, služba je prikupljala podatke o ratnim zločinima te ih dostavljala nadležnima, te iako je imala suradnju s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske, nije bila njegova podružnica (makar službe jesu surađivale).
Ustroj SIS-a
SIS je u početku imao centre ustrojene prema operativnim zonama, a kasnije prema zbornim područjima HVO-a koja su bila organizirana na regionalnoj osnovi: Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Srednja Bosna i Bosanska Posavina. Sjedišta tih centara bila su u Mostaru, Tomislavgradu, Travniku i Derventi. Kadrovi u operativnim zonama i postrojbama već su bili raspoređeni od strane njihovih zapovjednika, dok u Glavnom stožeru HVO-a nije bilo službenog osoblja ove službe. U prosincu 1993. izrađen je novi ustroj te donesen Pravilnik o radu Sigurnosno-informativne službe. Prema njemu, na čelu Uprave SIS-a nalazio se načelnik, kojemu je pomagao zamjenik – ujedno načelnik Operativnog odjela. Unutar službe postojali su Operativni, Analitički i Administrativni te Tehnički odjel.
Izvan središta, osnovani su SIS centri u Mostaru, Tomislavgradu, Orašju i Vitezu. Mostarski centar imao je podcentar u Čapljini, a tomislavgradski u Rami. Određeno vrijeme neki su podcentri djelovali kao samostalni centri, a jedno je vrijeme postojao i centar u Kiseljaku. Ustroj je također predviđao osnivanje Odsjeka sigurnosti u zbornim područjima, kao i pomoćnike zapovjednika do razine brigade ili samostalne bojne, uz časnika službe u Glavnom stožeru. Nadalje, predviđeni su i službenici u Upravama i uredima obrane. Radilo se o vrlo ambicioznom modelu, koji je osim nadzora nad Vojnom policijom Sektoru sigurnosti omogućio značajnu ulogu u oružanim snagama HR-HB. Takav ustroj počeo je funkcionirati u proljeće 1994. nakon Washingtonskog sporazuma kojim su okončani ratni sukobi između Hrvata i Bošnjaka, SIS je dobio i snažniju institucionalnu poziciju unutar HVO-a, omogućujući joj važnu ulogu u nadzoru vojnih snaga i sigurnosnih operacija.
Vojna obavještajna služba (Obavještajna uprava GS HVO) i 88. Središnjica elektroničkog djelovanja
Uz SIS, na prostoru HR-HB djelovala je i još jedna vojna služba, ujedno i prva ustrojena obavještajno-sigurnosna organizacija na hrvatskoj strani. Riječ je o Obavještajnom odjelu, osnovanom još 1. veljače 1990. u sklopu Teritorijalne obrane Zapadne Hercegovine, odnosno Glavnog stožera HVO-a. Odjel se sastojao od obavještajnih skupina koje su spontano nastajale pri općinskim stožerima tadašnje teritorijalne obrane, bez prethodno uspostavljenog sustava ili jasne organizacijske osnove. U njegovom sastavu bile su i izvidničke postrojbe te postrojbe elektroničkog djelovanja, koje su također nastale spontano, tijekom ljeta 1991., kroz prisluškivanje neprijateljskih snaga. Prva organizirana postrojba ove vrste formalno je ustrojena u ožujku 1992. unutar Obavještajnog odjela GS HR-HB. Početkom 1994. godine u okviru preustroja HVO-a, Obavještajni odjel GS HVO prerasta u Obavještajnu upravu Glavnog Stožera HVO-a. Istodobno, postrojbe elektroničkog djelovanja transformirane su u 88. središnjicu elektroničkog djelovanja, kao podstožernu postrojbu HVO-a, funkcionalno podređenu Načelniku Obavještajne uprave GS HVO-a. Izvan sjedišta Odjela, odnosno Uprave, djelovali su koordinatori, a kasnije i načelnici obavještajnih poslova po Operativnim zonama, odnosno Zbornim područjima.
Civilna obavještajno-sigurnosna služba i Služba nacionalne sigurnosti
Uz vojni segment, u HR-HB djelovala je i civilna Obavještajno-sigurnosna služba, naslijeđena iz bivšeg SDB MUP-a BiH. Predsjedništvo HR-HB donijelo je 14. kolovoza 1992. Uredbu o unutarnjim poslovima u ratnom stanju, kojom su usvojene odredbe zakona Republike BiH, s time da će se posebnim aktima regulirati organizacija državne sigurnosti.
Krajem 1993. osnovan je Ured nacionalne sigurnosti (UNS) unutar Odjela unutarnjih poslova, kojem su povjerene obavještajne i protuobavještajne zadaće, no u ratnom razdoblju UNS je bio znatno podređen vojnoj sigurnosnoj službi. Tek donošenjem Zakona o unutarnjim poslovima HR-HB u ožujku 1994. formalno je uspostavljena Služba nacionalne sigurnosti (SNS) unutar MUP-a HR-HB, a kasnije su usvojeni i pravilnici o unutarnjem ustroju koji su precizirali organizaciju, nadležnosti i podjelu zadataka ove službe.
SNS je imala sjedište u Mostaru i bila je podijeljena u četiri odjela u sklopu kojih je bilo više odsjeka. To su bili Odjel operativnih poslova, Odjel za analitičko-informativne poslove i dokumentaciju, Odjel operativne tehnike i Odjel za poslove osiguranja. SNS je također imao svoje regionalne centre koji su bili ustrojeni u Livnu, Travniku, Derventi i Mostaru. U kontekst civilnih službi, spominje se i Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ista takva služba, SZUP MUP RH, je postojala i u susjednoj Republici Hrvatskoj. Cijelo to vrijeme održavana je bliska suradnja obavještajnih službi RH i HRHB, koje su zajednički sudjelovale u planiranju i osiguranju vojnih akcija te u brizi za sigurnost postrojbi.
Ured za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću
Još jedna služba koja se spominje na području Herceg-Bosne jest Ured za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću HR-HB. Ova služba osnovana je u veljači 1994. godine odlukom novonastalog Predsjedničkog vijeća HR-HB na izvanrednoj sjednici Zastupničkog doma održanoj 8. veljače 1994. u Livnu, neposredno nakon povlačenja funkcije predsjednika HR-HB. Novoimenovani rukovoditelj Ureda imao je savjetodavnu funkciju te je bio zadužen za koordinaciju sa stranim obavještajnim službama. Međutim, budući da nadležna tijela nikada nisu formalno usvojila potrebne akte, Ured nikada nije u potpunosti zaživio u svom radu. Uz ovu službu uz intenzivne kontakte i suradnju s brojnim relevantnim međunarodnim službama posebno se ističe sastanak održan u Splitu 22. srpnja 1995. Na njemu su sudjelovali ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), kao predstavnik Republike Hrvatske, voditelj SDB-a MUP-a BiH te ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost HR-HB. Radilo se o prvom susretu ovih institucija koje su donedavno bile na suprotstavljenim stranama i začetku njihove suradnje s ciljem učinkovitijeg djelovanja protiv srpskih snaga. Delegacije su nastupale s mandatom svojih političkih vodstava, uz jasno isticanje da se njihovo djelovanje temelji na odredbama Washingtonskog sporazuma. Treba napomenuti da je tokom cijelog perioda rata u Hrvatskoj BiH održavana bliska suradnja između obavještajnih službi RH i HR-HB, koje su zajednički sudjelovale u planiranju i osiguranju vojnih akcija te u brizi za sigurnost postrojbi.
Zaključak
U ratnom kontekstu Hrvatske zajednice, odnosno Republike Herceg-Bosne, obavještajno-sigurnosni sustav bio je višeslojan i podijeljen na vojne i civilne strukture. Posebnost ovih službi (njih čak 6 na ovako ograničenom teritoriju) ležala je u činjenici da su nastajale gotovo od nule, osobito vojni obavještajni sektor, te su bile podložne stalnim promjenama i prilagodbama, ali i razvoju u skladu s političkim i ratnim okolnostima. Budući da su bile usko povezane s vojnim i političkim djelovanjem Hrvata u BiH i HR-HB, ove službe iznijele su velik dio ratnog tereta i osigurale održivost i sigurnost političke i vojne komponente entiteta u iznimno složenim uvjetima. Sustav obavještajno-sigurnosnih struktura Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-a stoga predstavlja ključan element za razumijevanje njezine unutarnje sigurnosti i vojne moći tijekom ratnog razdoblja. Premda se uz njega vežu i određene kontroverze, otvoreno ostaje pitanje što je uopće bilo moguće učiniti u okolnostima poluanarhije i ratnog kaosa. Na kraju, na vojnim analitičarima i povjesničarima ostaje da razluče činjenice i pruže cjelovit uvid u ovu složenu temu.
ČLANAK 1 – ČLANAK 2 – ČLANAK 3 – ČLANAK 4 – ČLANAK 5
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „Postrojbe za posebne namjene HVO i specijalne službe u BiH tokom rata 1992 – 1995.”, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
Viktor Trumbetaš diplomirani je povjesničar i suradnik je portala Domovinskirat.hr koji istražuje i piše o događajima i postrojbama iz Domovinskog rata.