Anamaria Sablić rođena je 18. travnja 1972. godine u Splitu. Kao djevojčica htjela je biti nastavnica likovne kulture. Umjesto fakultetskih klupa, kao 19-godišnjakinja odabrala je hladne spavaonice i stavila se na raspolaganje vojsci svoje mlade države. Danas majka troje djece i baka jednog unuka, kaže nam da ne žali i da je to bio jednostavan izbor za napraviti.
„Trebalo bi bit normalno da su svi išli. Treba’ si bit di i svi drugi.“
Fetiva Splićanka, kako je rekla za sebe, živjela je lijepim djetinjstvom. Odrastala je s petoricom braće i umjesto ritmičke gimnastike više je bila za judo, košarku ili naganjanje s lukom i strijelom po splitskim ulicama. Bez oca je ostala kada je imala 13 godina, no majka ih je uspješno odgojila i postavila na čvrste noge. Anamaria je imala želju upisati odgojno obrazovni fakultet u Splitu pošto je imala veliku želju držati nastavu iz likovne kulture. Snove joj je poremetio rat koji je po završetku završnog razreda srednje škole kucao i pucao na vrata nekoliko desetaka kilometara dalje.
U lipnju 1991. godine završila je 4. razred. Umjesto slobodnog ljeta, praznika, kupanja na Bačvicama i druženja s prijateljima, dočekao ju je rat. Odlučila je i ona njega dočekati i pogledati u oči. U listopadu iste godine se prijavljuje u 4. gardijsku brigadu i odmah od idućeg mjeseca pristupa „udarnoj“ brigadi. Veli nam da nije mogla biti po skloništima. „Što ja radim ovdje? Idem ja! Pomoći ću nekako. Jednostavno odeš.“ S 19 godina bila je najmlađa pripadnica brigade. Kaže nam da se danas podosta razlikuje od svojih vršnjakinja koje nisu bile u ratu. Rat ju je naučio da ništa neće doći samo od sebe. Naučili su, kaže nam, kako u životu proći na teži način.
Sama je pristupila brigadi. Bez poznanika i prijatelja. Prijateljice su se ljutile na nju, a jedna čak godinama nije htjela razgovarati s njom. Njezina majka se također čudila njenom izboru. Nije joj bilo lako. U ondašnje vrijeme se nije moglo javiti s terena tek tako. Kružilo je dosta dezinformacija i bilo je jako stresno. Njezin stariji i mlađi brat su također pristupili vojsci. Stariji brat je bio lakše ranjen. „Mama je preživjela. I mi smo preživjeli.“ Kaže nam Anamaria da se rat predosjećao. „Oko Splita se događaju čudne stvari, a mi se kupamo.“
„Di ćeš nego u četvrtu? Ipak je to splitska brigada.“ U djelatni vojni sastav, tako rano, samo je četvrta primala žene. Od početka su prihvaćene normalno i nije imala nikakvih loših iskustava. Smetalo ju je jedino to što je bila najmlađa pa su ju posljedično pazili i odnosili se prema njoj zaštitnički. Postavljena je u logistiku pa je kasnije prebačena u pješačku bojnu. Sama se raspitivala i trudila saznati što više informacija. „Bila sam dosadna.“ Kao i sve žene, zadužila je preveliku uniformu koju je morala prekrajati. Čizme su, kaže, bile 6 brojeva veće. Kasnije su se snalazili, pa su nabavljali uniforme od Vojne policije, koje su podsjećale na američke. Bili su pristojno obučeni, a obuku su prolazili usputno na terenu.
„Bilo je jednostavno i lako. Bilo nam je bitno da smo tu. Radiš što ti se kaže i to je to.“ Anamariu nije previše brinulo gdje će spavati. Kao i svi, bojala se opasnosti od granatiranja i smrti, no kaže nam da se osjećala sigurno. „Tu su oni svi, što mi se može dogoditi…“
„Ne može se to opisat’!“
Na pitanje je li ženi mjesto u vojsci, Anamaria rezolutno odgovara da jeste – i u mirnodopskim, a i u ratnim vremenima. Svako može pomoći i doprinijeti nekom većem cilju. Anamaria je stalno bila po terenu. Djelovala je unutar logistike pješačke bojne i kao jedan od zadataka bilo joj je uručivanje plaće vojnicima. Tada se novac dijelio „na ruke“ pa se sjeća odlazaka na teren kako bi vojnicima uručila krvavo zarađen novac. „Svi smo dali doprinos na neki svoj način. Da nismo, ne bi danas bilo ovako kako jeste.“
Anamaria ima zanimljiv pogled na Domovinski rat. Tvrdi da joj je to najljepši period života, bez obzira na uvjete koji su bili teški i na brojna stradavanja. Upoznala je dobre ljude u i oko brigade. Susrela se sa svakakvim situacijama. Između ostalog, upoznala je i odabranika svoga srca upravo u vojsci. Prvi put su se sreli u Vrtovima sunca na dubrovačkom bojištu. „Bit ćeš moja mala.“ obratio joj se vojnik u crnom. Anamaria ga nije ozbiljno shvaćala, ali njen budući suprug Marinko bio je uporan. „Išli smo na nekakav pir i kolegica mi je javila da je našla prijevoz koji će doći po mene. Došao je Marinko i s ulaza vikao mojoj majci „Alo baba, došao zet!“ Cijeli pir mi nije dao mira. Jedva sam čekala da odem. Bio je uporan i zvao me na kavu odmah idući dan. Pristala sam tek nakon dvadesetak dana i ostalo je povijest. Kad je on htio odustat’, onda sam ja rekla „E, sad nećeš!““ Vjenčali su se 1997. i dandanas su zajedno. Roditelji su troje djece i baka i djed su jednom unuku.
Anamaria nije direktno sudjelovala u borbenim djelovanjima u operaciji Oluja. Bila je pozicionirana u Splitu, no u mislima je bila s ekipom. Došla je u Knin idućeg dana nakon što je oslobođen. Srce joj je ubrzano lupalo. Tamo se našla s Marinkom i otišli su na Tvrđavu. „Ne može se to opisat.“ Nakon Oluje, Knin je Anamariji postao novi dom pošto je tamo radila gotovo 15 godina. Poslijeratni uvjeti u kninskoj vojarni naravno nisu bili bajni i zato joj nije ostao u divnom sjećanju, no svakako je simbol pobjede i kao takav će joj svakako ostati u sjećanju.
Rat je za Anamariu jednostavno „Nešto loše. Nešto najgore što se može dogoditi.“ Rat joj je u jednu ruku odredio život. Ostala je u vojsci i poslije rata i tako se i umirovila. 4. gardijska brigada za nju je simbol podneblja i simbol Splita. Postrojba je to koja je odradila što je trebalo odraditi. Ponosna je što je bila u 4. brigadi. „Kažu da je to motorizirana, ma kakva? To je Četvrta! Svi ti ljudi, sve što smo bili. Ma Četvrta je zakon!“
„O ratu se mora pričati…“
Dosta stvari iz vremena rata se ne prisjeća. Rijetko kad priča o ratu, eventualno nekada s kolegama iz brigade, ali s nekim sa strane baš i ne jer veli nam to uvijek ode u nekakve rasprave koje ne vode nigdje. „O ratu se mora pričati, uglavnom zato da se više nikada ne ponovi. Generacije koje dolaze, trebaju znati više o ratu i osjećajima koji su prethodili kao i o tome gdje su branitelji nakon rata.“
Asocijacija na 1991. godinu joj nije samo jedna riječ. „To je bio normalan trenutak. Ili ideš ili ne ideš. Ne treba to preuveličavati. Trebalo bi biti normalno da su svi išli. Treba’ si bit di i svi drugi.“ Na pitanje što bi bilo da ipak nije otišla, veli da bi možda završila fakultet i ostvarila se kao nastavnica. Nije ju to pitanje nikada mučilo, smatra da je odabrala ispravno.
Danas živi u Splitu, a Marinko i ona često putuju u Liku u mjesto Gornja Suvaja, gdje su kupili vikendicu, „lovačku kućicu“, kako ju od milja zove Anamaria. Marinko je strastveni lovac pa u Liku odlaze odmoriti se od Splita i uživati u tišini i prirodi. „Di on, tu i ja.“ Kaže nam Anamaria. 30 godina braka je iza nje i Marinka. „Lakše je imati muža koji je proživio rat. Bolje se razumijemo nego neki gdje je samo jedna osoba bila u ratu.“ Smatra da su djecu normalno odgojili iako je Anamaria u sustavu ostala do 2009. godine. „Nisu vojnički odgojeni. Više slušaju mamu nego tatu.“ pohvalila nam se kroz smijeh.
Anamaria je oduvijek bila kreativna. S dolaskom unuka, počela je aktivnije šivati. Sudjeluje u radu Udruge veterana 4. gardijske brigade gdje svoje ručne radove prodaju za donacije koje zatim prosljeđuju potrebitim udrugama. Šivanje joj je postao ozbiljan posao pošto je ručni rad ponovno na cijeni. Jako je traženo to što radi. „Kada mi mame pošalju slike bebica u mojim proizvodima, sva se raznježim!“ Njezine radove možete vidjeti i kupiti na njezinoj FACEBOOK STRANICI.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam medijske kulture s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin sam dragovoljca Domovinskog rata koji mi je već kao djetetu usadio važnost poznavanja povijesti i onoga što se događalo u vremenu neposredno prije i nakon mog rođenja. Želja za istraživanjem i upoznavanjem novih činjenica i osoba iz Domovinskog rata nije splasnula ni godinama nakon formalnog obrazovanja, pa sam spreman dati cijelog sebe kako bi Domovinski rat kroz portal Domovinskirat.hr ojačao svoj pravedni i obrambeno-osloboditeljski karakter.