Branitelji Borova Naselja položili su oružje i predali se 20.11.1991. u krugu tvornice Borovo gdje je bila obućara odnosno veliko atomsko sklonište. Slijedili su pregovori s JNA za koju su i dalje vjerovali da je časna vojska koja će se pridržavati određenih pravila i konvencija. Međutim, sve je to vrlo brzo palo u vodu. Dečki su se s ”pregovora” vratili s modricama.
Još su tamo odvajali ranjenike, ubijali ih, skakali po fiksatorima, gazili ih čizmama, mučili. Počeli su nas trpati u buseve i tad krećemo u neizvjesnost. Mi smo išli prema Trpinji i Boboti. Na križanju smo otišli desno za Veru. Ondje su kroz njive asfaltirali cestu kako bi mogli dovoziti svoju logistiku i tako su nas proveli da zaobiđemo Borovo Selo koje je nama bilo ključno. Jer svaki autobus koji je išao za Borovo Selo je bio zaustavljan; četnici bi ulazili i prvo pitanje je bilo: Jesu li tu braća Josić? Da smo kojim slučajem skrenuli tim putem, ne bismo danas razgovarali.
Miroslav Josić
Išli su pravo na Bogojevo, a u busu je odmah počelo psihičko i fizičko zlostavljanje. Tek iz autobusa su vidjeli kakva je artiljerija bila ukopana oko Vukovara: tenkovi, topovi, haubice. Tek tad su se šokirali i zaključili kako su se dobro borili ne znajući s kime imaju posla.
Nismo imali pojma koja je to sila bila. Na njihovim mjestima gore svjetla, dok kod nas ničega nije bilo, samo šaka luđaka koja nije htjela popustiti. Nije više bilo ni ptica, samo kiša granata. Osjećao se samo miris baruta, krvi i smrti.
Miroslav Josić
Nakon svega toga, krenuli su u novu nepoznatu agoniju koja je trajala 9 mjeseci, ali kad se sjete da njihovih ljudi kojih više nema, vide da su bolje prošli od njih. Barem si preživjeli, ako ništa drugo. Miroslav kaže da su ga fizički slomili, ali psihički nikada. To je ono što ih je održalo.
Kad si jak u glavi i kad si svjestan da nisi radio ništa loše, onda nemaš problema. Radio sam ono što sam morao, što mi je bila dužnost; mene je cijelo vrijeme zanimala prva linija i to je bilo jasno. Nijednom nemoćnom ili civilu ništa loše nisam učinio. Ali kad tebe napada čovjek naoružan do zuba, ja tu nemam pardona. Kad znaš da on dolazi s namjerom da te ubije, tu je sve jasno k’o dan. Tko tebi ima pravo zabraniti da braniš svoj život, osuditi te, osporiti to? Nemaš ni izbora. Boriš se za svoj i život svojih suboraca. Bitno je da se nisi iživljavao na nikome nemoćnome, zarobljenome, nikome od civila. Mi smo nasuprot njih čisti kao suza.
Miroslav Josić
No, ova šačica srčanih branitelja nanijela je neprijatelju velike gubitke i oni to nisu mogli svariti. Bili su žedni osvete. Ono što su JNA i paravojne snage radile nema opravdanja.
Meni su dan prije poginuli otac, najbolji prijatelji, ujak… Ali nisam išao potražiti nekolicinu Srba na kojima ću se iživljavati. U logoru ti žele oduzeti upravo ono što oni nisu imali: ljudskost, dostojanstvo, obraz, ali nisu mi to uspjeli oduzeti. Bez obzira koliko teške stvari smo podnijeli, mi smo i iz logora izašli čista obraza i duše.
Miroslav Josić
U nekima od najgorih trenutaka i nehumanih uvjeta s kojima se susreo u logorima, Miroslavu je cijeli život prolazio kroz glavu, gdje bi se okretao iza sebe i vraćao film unatrag.
Bio sam svjestan da mi mogu oduzeti život i to je bilo jako blizu, ali sam imao stav da mi ne mogu oduzeti dostojanstvo. Tu dozvolu nema nitko. U samom začetku sam bio spreman poginuti, to je bilo jasno i jednostavno. Tu je razlika između nas i njih. Tamo u štali prolaziš špalir i tko ima sreće – ne padne. Tko padne, ubiju ga od batina i iscipelare. Kad dođeš tamo, ugledaš klasični koncentracijski logor. Okolo je bodljikava žica, stražarski toranj, sa psima se ide okolo, kao da gledaš Auschwitz. Prvih par dana užas i katastrofa. Spavamo na betonu. Prvih par noći bilo je oko – 20 stupnjeva, a spavaš na betonu. Padne noć, a mi se stisnemo k’o pilići jedan uz drugog da se grijemo tijelima da se ne smrznemo. Maltretiranja, batina kol’ko hoćeš, onda su lagano krenula ispitivanja, čuješ jauke, kako ubijaju ljude od batina, a neke su brutalno i ubili od batina. Užas. Tjera me na wc, dignem ruku, moram obavit’ veliku nuždu. Izvedu te van, izvedu njemačkog ovčara na lajni, samo što ne počne gristi, reži na tebe i dva automata su ti uperena u glavu, a ti si čučnuo. I prođe te volja, ne možeš. Hrane dobivaš tek toliko da preživiš. Ja sam otišao na wc tek 26. dan. To govori koliko smo hrane dobivali. Voda je bila zelena. Uzmeš upaljač, ona gori: to je bilo puno sumpora. Ali opet te pere adrenalin i ona neuništiva želja za preživljavanjem. Iako sam prošao svašta, jako gadno mi je bilo vođenje na strijeljanje u Stajićevu. Iskopana raka, streljački vod stoji, postave te ispred rake, ovaj kaže: Repetiraj, drugi mi dolazi vezati oči. Ja mogu gledati u oči svakoga; ne treba mi povez. Drugi put su me tako vodili preko iskopanih rupa s nožem pod vrat, idu me klat’. Al’ najgore mi je bilo kad me dovedu da gledam kako mi brata tuku njih trojica, četvorica. Onda oni tuku mene, a njega tjeraju da gleda.
Miroslav Josić
U Stajićevu su bili 32 dana. Otamo je jedna grupa odlazila u Sremsku Mitrovicu, a druga u Niš. Miroslav, njegov brat Tomislav, Vlatko Voloder i Damir Mršić (Mona) su krenuli u Mitrovicu.
Ne znaš di je ljepše. Ali tamo odlaziš u zatvor, nisi više u štali na minus 20, ne spavaš na betonu. Klopa je kol’ko tol’ko bolja, imaš pipu s vodom, dva ćućavca na nas 100-tinjak. Iako su uvjeti bili nešto bolji, tretman je bio katastrofa. Jednu večer oko 7 sati došli su po nas; skužili smo da idemo na prepoznavanje. Mene i buraza su zajedno doveli i stavili pred jedno staklo. Tebe vide s druge strane, a ti njih ne možeš vidjeti. Iza je bio dio ekipe koja je odvedena u Niš. Netko dobije dva šamara i propriča, dok netko dobije 102 šamara i ništa ne govori. Neki od tih ljudi u Nišu su ispričali neke stvari o nama i odmah smo znali da smo u banani. Tad je krenulo rešetanje. Bilo je toliko batina da više ne možeš stati na noge. Nose te gore u deki i izbace na krevet. U par navrata sam bio plav od tabana do glave. Na tabanima je splet živaca; kad te tamo izrokaju, nema ništa gore. Istovremeno te udaraju trojica, četvorica – svuda. Tako smo redom svi fasovali. Neki ljudi su na ispitivanju propjevali; ti dođeš na ispitivanje i dalje čvrst, nećeš ništa priznati, spreman si i dalje snositi posljedice batinanja, a onda ti dođe čovjek i kaže: Džabe ti to što ste vi i dalje tvrdoglavi i tvrdi.
Miroslav Josić
Iako su bili časni, nanijeli su im velike gubitke s čime se oni nisu mogli pomiriti pa su određenim ljudima naštampali optužnice. Sredinom srpnja 1992. poslali su ih u Beograd. I ondje su imali „terapiju“ pri dolasku, ali u Beogradu ih više nitko nije dirao, samo pri odlasku i pri dolasku. Jedan čuvar, mladi vojnik, otvorio je njihovu ćeliju i odmah pitao tko je Josić. Miroslav ga je pitao želi li da razgovaraju kao ljudi, neljudi ili neprijatelji.
Kao ljudi, odgovorio je. Pročitao je naše dosijee i rekao: Ako si ti napravio samo 30 % od onoga što tu piše, svaka tebi čast. Tu me je malo bio zatekao. Ja sam mu ugrubo ispričao što sam radio i pitao ga što bi on učinio na mom mjestu. Rekao je: Isto ono što si i ti radio. Bio se zvao Vuk i od tog trenutka me bio malo „zgotivio“, kako bi oni rekli. Bio nas je vodio na vanredno tuširanje i kad nije bio red na nas. Nikad ga ništa nisam tražio, a jedan dan sam lupao na vrata od ćelije; znao sam da je on bio dežurni. Kao da mi je sam Bog rekao. Tražio sam ga tranzistor. Rekao je da nikome više baterije ne šljakaju, a ja sam bio toliko bezobrazan da sam ga tražio njegov tranzistor. Pa, Josiću, šta ako me vide ovi moji, reći će da Vuk Ustašama nosi svoj radio.
Miroslav Josić
Donio je svoj tranzistor. Svirala je pjesma od Queena „Bohemian Rhapshody“. Krenule su Vijesti na beogradskoj 202. Dogovorena je prva velika razmjena „svi za sve“ u Budimpešti. Nakon nekoliko minuta, Josić ga je ugasio, lupao mu na vrata vraćajući tranzistor, govoreći: Čuo sam sam sve što me je zanimalo. Otišli su u razmjenu 14.08.1992., dan uoči Velike Gospe. A suđenje im je trebalo početi 15.08.1992.
Izlazimo na razmjenu, porokali su nas od batina. Većina autobusa razmjene su bili u Osijeku, a mi smo još bili u Srbiji. Bili smo se već počeli dogovarati po busevima: Ako nema ništa od ovoga, nema nam nazad. Nas je više od njih, uzet ćemo im oružje i crta prema Nemetinu. Došli smo do linije razgraničenja, kreće se za Osijek, već vidimo neke naše ljude, sreći nema kraja. Od svih ljudi, brat i ja prelazimo tu liniju. Kako je brat bio mjesecima u samici, nismo se vidjeli oko 7 mjeseci. U Nemetinu se grlimo i ljubimo, ne možeš više izdržati. Srce me boli što vi Josići prelazite. Da se mene pita, ja bih vas pobio k’o pse. Al’ nadam se da ovo nije zadnje, da ćemo se još sresti. Ja zastanem, okrenem se i kažem mu: Ti se nadaš. A šta misliš koliko se tek ja nadam?! Ali za nekog neće biti dobro ako se opet sretnemo. A ja ću dat’ sve od sebe da ne bude za tebe dobro.
Miroslav Josić
Dečki na kraju dolaze u Osijek, glazba trešti, ljudi kao šipak, čitaju im imena. Nije im bilo žao ni jedne sekunde kad su vidjeli kako su dočekani i koliko ljudi cijene to što su prošli. U dodjeli odličja i činova bilo je toliko toga nepoštenog od strane države; mnogi su bili zakinuti, no to im nije bilo bitno.
Krenuli smo iz Osijeka za Zagreb oko 22h navečer Podravskom magistralom. Cesta je bila puna non stop kako god smo mi prolazili. Od male djece do starih ljudi, svi su bili uz cestu. Hebeš odličja, hebeš činove, hebeš sve to. Kad dobiješ takvo priznanje od hrvatskog naroda koji ti je pokazao koliko cijeni tvoju žrtvu i što si radio, to ti je najveća nagrada koju možeš dobiti u životu. Kad to doživiš, ne može ti biti žao ni jedne sekunde patnje ni stradanja. I ne treba mi ništa više, sve sam dobio.
Miroslav Josić
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Diplomirana sam teologinja iz Osijeka s položenim PPDMI (pedagoškim) kompetencijama pri FFOS. Mnogo znanja i iskustva stekla sam upravo kroz te studije, kao i kroz prevođenje i podslovljavanje materijala iz različitih područja. Tu sam se izvještila u svojoj najvećoj ljubavi – pisanju. Ono je moj glavni, najiskreniji i najsuštinskiji način izražavanja i otvaranja te dočaravanja kako vlastitog, tako i tuđih života i svega što u njima nalazim vrijednim.