Tko je ovaj čovjek, odakle je, kako i zašto se pojavio baš u mom, a i u vašem životu? Pišem, piskaram, iz svoje perspektive, dakako. Iz čije druge bih to mogla, a i htjela?
Vlatko je postao punoljetan upravo kad sam ja izašla iz majčine utrobe i zaplakala po prvi put 1980.-e godine. Skoro da mi može biti ćale. Pitam se nekad tko je bio tada, što je prolazio, što je kucalo u njegovom srcu i što se odvijalo u njegovom umu. Deset godina iza toga, nakon što je u ”Borovu” (ali i prije) izučio zanat i dobrano se izvještio u sportu profesionalno igrajući odbojku, zatekao ga je, ni više ni manje, nego – rat. Nespremnog, a opet spremnog. Dok je on u rukama i na ramenima nosio pušku, pištolj i maljutku (zvuči kao domaća rakija, ali je raketa), ja sam se u Osijeku (koji je ovisio o ishodu u Vukovaru) spuštala dolje u obiteljski podrum i ne znajući čemu sva ta grozna, zastrašujuća i nestvarna igra koja je prekinula sve moje djetinje radosti, pa i prijateljstvo s dojučerašnjim susjedom, osnovnoškolskim kolegom, kao i karate sparing partnerom.
Premda tada puno stariji od mene, i Vlatko je bio vrlo mlad. I njegove bezazlene dječačke igre su bile prekinute, i to gorko i žestoko. Našao se u jednoj surovoj stvarnosti koju nije, poput mene, morao niti mogao samo pasivno trpjeti, nego se zatekao u njoj kao jedan od glavnih aktera. Zamisli: najprije igraš odbojku, oprobavaš se i u drugim sportovima, a onda odjednom moraš birati hoćeš li pucati ili biti upucan. Ne želiš ni jedno ni drugo. Bogom mu je dano da ima duh i temperament vođe i ratnika. Strateški izoštren um. Nije slučajno takav rođen. Oduvijek je bio snažan i spretan u tijelu i s rukama; srce mu je uvijek tuklo pomalo aritmično, ali snažno i s ciljem. Premda istovremeno izuzetno blago i meko. Odjednom, preko noći, u njegove ruke se ugnijezdila ogromna odgovornost i požrtvovnost, ali ovaj put omjer snaga između domaćih i ”gostiju” više nije bio ravnopravan kao u sportskoj utakmici. Tih dana, tjedana i mjeseci nije ni slutio da se borio najmanje 1 naspram 55. Vjerojatno je i bolje da nije puno o tome znao. On je vjerovao. Kao David koji se sam, premda tada tijelom još tek dječarac, borio protiv gorostasnog Golijata. Ne da uzme tuđe, nego da obrani svoje. I Ime Onoga u koga je vjerovao. I naravno da ga je zbog žara u srcu pogodio ”u sridu” – pravo u čelo. Ovaj je pao kao kruška, a njegova se silna i brojčano višestruko nadmoćna vojska razletjela bez traga. Iako jači, vidjeli su da su imali njima neobjašnjiv razlog za strah. Kakva analogija, zar ne?
Letio je i trčao, nekad se iz (opravdanog) revolta i zatrčavao, ali u svemu ga je uvijek držala, gurala i štitila jedna ogromna, svemoćna, zaštitnička, nevidljiva ruka koja mu je nebrojeno puta spasila život dok je on svoj polagao da bi spasio druge. Bez imalo pretjerivanja, čudo je što je ovaj čovjek živ. U bijesu i žaru borbe često nije imao straha; što zbog hrabrosti, što zbog osjećaja nemoći, umora i bijesa. Naravno da su mu se i usta znala sušiti u njemu dotad nezamislivim situacijama kakve nijedan film nije kadar prispodobiti, ali uvijek je bio i ostao okretan, nezaustavljiv, nepokolebljiv, srčan, nepokoriv, dišpetan i ludo jurišan da ne da – na svoje. Doslovce preko noći je izrastao u viteza i ne znajući kolikim ljudima će spasiti život, i to ne samo u tom trenutku, nego im omogućiti da oni taj, tada nepostojeći, život i ubuduće dišu u slobodi, pa i svi mi danas. Tad je možda znao samo da su mu važni njegov ranjeni brat, djevojka, suborci i kolege u sportu, ali nije još znao da se borio i za svoju buduću djecu, kao i za jednu neznanu djevojčicu iz Osijeka koja ga je ”slučajno” (to ne postoji) upoznala tek 30-ak godina nakon sveg užasa koji se zbio.
Nisu ga mogli previše zabrinuti niti odmaknuti od cilja ni tenkovi ni oklopni transporteri niti ”smrdljive, bradate zvijeri”, kako je znao nazivati pristigle ”oslobodioce” iz okolice Sarajeva, ali ne zna nitko pa ni on kako je izdržao na leđima nositi, gledati i previjati izranjavanog brata koji je izgubio 2 litre krvi i kojega su takvoga kasnije još i pred njegovim očima mlatili da su ga čak četvorica morala držati da se ne zaleti među njih. A mlatili su i njega, nemilice. Tukli su mu u Sremskoj Mitrovici i tijelo i dušu, mjesecima, sa zadovoljstvom hijene i njenog odvratnog vječitog podsmijeha i žeđi za krvlju. Od nesnosnih bolova je padao u nesvijest. To ostavlja tragove. O tome ne voli puno govoriti niti se time hvaliti, niti uživa kad ga drugi uzdižu u nebesa. On jest čovjek visokih ideala, ali nogama čvrsto stoji na zemlji. Žudi samo za time da se njegovim suborcima (sebi i ne toliko) na kakav god način priznaju žrtva i trpljenje (makar samo simbolično!), ali to se nikada nije do kraja dogodilo niti je to nažalost moguće, a on do kraja treba s time živjeti, kao i njegova braća po srcu i oružju. Što se danas zbiva s ovom našom Djevom koju je bio spreman i krvlju makar za ukras poškropiti?
S dugoročnim posljedicama po opće zdravlje, ipak se nije predavao. Čak i kad se sa svojim suborcima službeno ”predao”, učinio je to iz viših ciljeva jer od njegovih postupaka i života ovisili su i drugi. Uz njegovo veliko srce, uvijek su skladno koračali i razum i pogled u dugoročne ciljeve. Do današnjeg dana, kada je u travnju navršio 63 godine, on se NIKADA ni u kojem smislu nije predao. Nikada ga, unatoč svim užasima, nijedna vojna, paravojna niti ikakva druga sila nije uspjela pokoriti, kao što ni njegov grad nikada nije bio zaista pokoren. A pogotovo ne 18.11. jer on se sa svojim dečkima borio još dan i pol, i to toliko uspješno da ih je i predvodnik tobožnjih ”Tigrova” Arkan upitao: ”Pa, od čega ste vi, bre, kad moja vojska ne može od vas da prođe?” Prividna predaja i gubitak trajali su tek privremeno i naizgled, a kako se oslobađao i rastao njegov grad i kraj, tako je i on rastao i razvio se u jednog stabilnog i uravnoteženog čovjeka koji i dan danas ludo više brine o drugima nego o sebi.
Nebrojeno puta je mogao biti ubijen, ubiti se, predati se čemeru (i to opravdano), rasturiti i sebe i obitelj do kraja. No, taj čovjek se, uz povremena i nadasve prirodna ljudska padanja, uvijek na kraju uzdizao i uzdignut je ostao do današnjeg dana.
”Radiš na fasadama; što će ti to?” – neki se/ga možda pitaju. Dok raskošne kuće iz tko zna kakvih izvora i na čiji, tuđi račun (pa tako i na njegov), sebi zidaju, Vlatko je učinio posve suprotno. Zajedno s mnogima poput njega, neopravdano nedovoljno zamijećen, pošteno je i ustrajno zidao topli dom svojoj supruzi i djeci. I nije se zabio u nekakav podrum odajući se smrtonosnim opijatima i drogama da suzbije svoju razočaranost, bijes i bol. Nije izigravao žrtvu niti je igrao na tu kartu. Veći je od toga. Sve ovo bez ikakve osude (osim možda duboke žalosti i suosjećanja) prema svima koji su, razumljivo, pred svim tim pokleknuli i žalosno pobijeđeni umom, duhom i srcem ostali u ranim 90-ima, Vlatko se, premda odavno umirovljen, nikada nije zaista umirovio, ”umirio” niti ”pomirio” sa sudbinom i nepravdom, nego je nastavio aktivno raditi i dodatno skrbiti za svoju obitelj, pritom pomažući i svakom čovjeku koji mu se zatekao na životnom putu jer je i sam dobrano iskusio kako je biti između dvije vatre, kad ne znaš više pucaju li na tebe ”njihovi” ili ”tvoji”. Kao i ”isplati li se” boriti – dalje. Za što, zbog koga i čega. Toliko se dati, a onda odustati? Ne!
Gospodo draga, pišem vam o Vladimiru Voloderu Vlatku, o čovjeku u kojemu, kao u svima nama, ima i anđela i vraga. Ali rijetki su oni koji u teškoj muci ostanu SVOJI i ostave prepoznatljivog i nepatvorenog traga. Iako jedan od mnogih, ovaj čovjek je jedan i jedinstven, tako prirodan i normalan, a opet takav nevjerojatan raritet, rijedak primjer, dragocjen prijatelj, sugrađanin, suprug, otac, sin i brat. Čast mi je i zadovoljstvo, posebice kao Slavonki, bilo upoznati i poznavati ga, sresti ga na ulici, pojesti nešto s njim, nasmijati se s njim uz njegov toliko zdrav, opušten, dobronamjeran i bilo kakve zlobe lišen humor, kao i naljudikati se (nadivaniti, isćakulati) razmjenjujući bogatstvo vokabulara brojnih dijalekata Lijepe naše koju smo svatko zasebno prešli uzduž i poprijeko dijeleći (svatko u svome malom lokalnom svemiru i različitom koordinatnom sustavu) svakodnevne, obične trenutke s najobičnijim i najjednostavnijim ljudima svakoga kraja ove napaćene, a opet najbogatije zemlje na svijetu, vjerojatno najljepšega zemaljskog Raja. Koji će to opet biti i to u punom sjaju. Ako svi skupa s Oliverom zapjevamo: ”Daj Bože pameti”.
Diplomirana sam teologinja iz Osijeka s položenim PPDMI (pedagoškim) kompetencijama pri FFOS. Mnogo znanja i iskustva stekla sam upravo kroz te studije, kao i kroz prevođenje i podslovljavanje materijala iz različitih područja. Tu sam se izvještila u svojoj najvećoj ljubavi – pisanju. Ono je moj glavni, najiskreniji i najsuštinskiji način izražavanja i otvaranja te dočaravanja kako vlastitog, tako i tuđih života i svega što u njima nalazim vrijednim.