Početkom svibnja 1991. godine, u srcu pitoreksnog livanjskog kraja, ondje gdje se prostire najveće polje na Balkanu, a nad njim bdiju gorostasi Cincar, Kamešnica i Dinara, dogodio se prizor koji se i danas spominje s tihim poštovanjem – prizor koji spaja povijest i mit, stvarnost i simbol.
Livno, grad na razmeđu planina i polja, tih je dana postalo razdjelnica između slobode i sile, između naroda koji je branio dom i vojske koja ga je pokušavala pokoriti. Jugoslavenska narodna armija, tada već pod potpunim utjecajem politike Beograda, počela je premještati postrojbe prema livanjskom području. Kolona vojnih vozila, natovarenih vojnicima i opremom, kretala se kroz grad prema položajima iznad njega – prema Bašajkovcu i Zastinju. To su bile uzvisine s kojih se nadzire cijeli grad, s kojih se vidi svaka kuća i put.
Za vojsku – to je značilo taktičku prednost. Za narod – prijetnju potpunog nadzora i gubitka slobode. Kolona je išla sporo. Motori su tutnjali, kotači parali prašinu, a kroz prozore kuća virila su lica – neka zabrinuta, neka nijema, neka nasmiješena. U dijelovima grada koje su tada većinom nastanjivali Srbi, vladala je vidljiva napetost pomiješana s nekom čudnom svečanošću. Neki su stajali pred kućama, pozdravljali vojsku, nudili im piće i hranu, smijući se glasno. Mnogi su već bili naoružani – oružje je, prema kasnijim svjedočenjima, bilo podijeljeno potajno, iz kamiona koji su stizali noću.
U hrvatskim i muslimanskim obiteljima, međutim, vladala je tišina. Znalo se da vojska ne ide slučajno. Strah je bio opipljiv, ali s njime i osjećaj da više nema natrag. Toga dana Angela Banić čula je buku motora kako se približava. Ustala je s praga, pogledala niz cestu i rekla: „Vojska ide na brdo.“ U trenu je shvatila što slijedi. Ako se kolona popne iznad grada, Livno će pasti pod njihovu kontrolu. Pozvala je susjedu Ljubu Vukoju. Između njih nije bilo mnogo riječi – sve su znale. Izišle su na cestu, bez oružja, bez plana, no s odlučnošću koja je nadilazila strah. Angela je u naručju držala unuče, dijete iz kuće svoje sestre, kao da time još jasnije pokaže da brani život, a ne politiku.
Sjele su na cestu, točno ispred vojne kolone. Vojnici su otvorili cerade i pogledali prema njima. Bili su to ročnici – mladići od devetnaest, dvadeset godina – zbunjeni i uplašeni. Nitko im nije rekao što da učine kad dvije žene sjednu ispred vojske i ne miču se. U njihovoj tišini bilo je više otpora nego u oružju.
S lijeve strane ceste, iza zidova i ograda, promatrali su ih susjedi. Neki su šutjeli, neki dobacivali, a poneki su se smijali i nudili vojnike rakijom. Angela i Ljuba nisu se osvrtale. Sjedile su, tihe i nepomične, dok se prašina slegala po njihovim ramenima. Njihova šutnja bila je granica koju nitko nije smio prijeći. Vijest se brzo proširila. Telefoni su zvonili, ljudi su prenosili glasine: Žene su stale pred vojsku!
Počeli su pristizati znanci i susjedi. Neki su dolazili iz polja, drugi iz središta grada, treći iz okolnih sela. Na cesti se uskoro okupio narod. U svjedočanstvima se spominje da je sve bilo spontano, bez ikakve zapovijedi. Netko je čak i nazvao poznanike u druga sela, govoreći samo: Dođite, žene su se ispriječile vojsci. Kao da su te riječi same po sebi bile zapovijed.
Mladi vojnici nisu znali što učiniti. Čekali su. Neki su šaptali jedan drugome, neki spuštali pogled. Čulo se tek zujanje motora i brujanje napetosti. Bio je to trenutak u kojem je krhkost žene postala tvrđava, kazao je kasnije jedan od očevidaca. Nije bilo vike, nije bilo buke. Samo njih dvije i vojska pred njima. I svi su znali – one se neće maknuti.
Kolona je konačno stala. Nije mogla naprijed, nije smjela natrag. Zapovjednici su pokušavali pregovarati, govorili da vojska „samo prolazi“, ali Angela i Ljuba nisu vjerovale. Njihov odgovor bio je tih, ali jasan: Preko nas nećete proći. I vojska se, nakon dugog zastoja, morala povući. Taj prizor ostao je urezan u sjećanju mnogih Livnjaka. U dijelovima grada u kojima je vojska stajala, Srbi su izlazili na vrata, bacali cvijeće i nazdravljali povlačenju, vjerujući da će se uskoro vratiti „sa snagama koje će sve riješiti“. No za Livno je taj dan bio prekretnica. Pokazalo se da narod, makar nenaoružan, ima snagu da kaže „ne“.
Za obitelj Banić i njihove susjede tada su počeli dani straha. Noćima su stizali telefonski pozivi – psovke, prijetnje, uvrede. Telefon je neprestano zvonio. Glasovi s druge strane linije dolazili su iz poznatih kuća, iz susjedstva. „Znaš što te čeka“, govorili su. Angela je gasila zvono, podizala slušalicu i spuštala je. Nikada se nije opravdavala, nikada nije priznala strah. Kasnije se doznalo da su kuće Hrvata i Muslimana bile označene fluorescentnim bojama, križevima i točkama koje su svijetlile u mraku – da se zna tko je tko, gdje se smije, a gdje ne smije kucati. Oružje se noću dijelilo onima koji su se spremali za „obranu svoga“, a zapravo za napad.
U svibnju 1991. Livno je stajalo na rubu rata. Nije bilo ni topova ni granata, ali sve je mirisalo na oluju. U toj tjeskobi i neizvjesnosti, dvije žene – Angela Banić i Ljuba Vukoja – svojim su tijelima zaustavile vojnu kolonu koja je krenula na položaje iznad grada. Njihov čin nije bio ni politički ni planiran – bio je ljudski, majčinski, častan. Bio je to trenutak kada je domovina stala u dvije ženske figure, u njihovu šutnju, u njihovu odlučnost i vjeru. Nakon toga ništa više nije bilo isto. Livno se pripremalo za obranu, a njihova imena postala su simbol – ne izvikani, ne zapisan u službenim dokumentima, ali utisnut u pamćenje onih koji su tada živjeli između straha i hrabrosti.
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „LIVNO 1991. –1992.: ključna točka obrane juga Hrvatske i BiH“, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
