Livno, gradić na raskrižju povijesnih tokova i identitetskih prijeloma, tog je 11. kolovoza 1991. godine bio domaćin događaja koji je zauvijek ostavio trag u njegovoj novijoj povijesti. Umjesto tišine i molitve, tog su dana ulicama Livna odjekivali ideološki govori, nacionalističke poruke i politička retorika koja nije imala za cilj pomirenje, nego mobilizaciju i zastrašivanje. Sahrana srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata poslužila je kao pozornica za otvorenu velikosrpsku propagandu – kulminaciju procesa koji je već mjesecima bio u tihoj pripremi.
U središtu ceremonije bio je poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle, koji je predvodio liturgijski dio. S obzirom na ulogu 90-ih, Srpska pravoslavna crkva koja je svesrdno podržavala i kreirala ideju velikosprstva dovoljno govori koliko je značaja dala i ovom događaju i pokazali su svi skupa što smjeraju i Livnu. Među govornicima su se istaknuli ključni protagonisti tadašnje velikosrpske političke scene – ljudi čija će imena već nekoliko mjeseci kasnije biti povezana s najtežim ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini.
Velibor Ostojić, tada ministar informiranja u samoproglašenoj „Srpskoj Republici BiH“, održao je govor u kojem je jasno poručio da Srbi neće „moliti nikoga da ostane u njihovoj zemlji“ i da neće dopustiti referendum na prostorima gdje su, kako je rekao, „počinjeni genocidi nad Srbima“. Njegov govor nije bio tek politička poruka – bio je to jasan ideološki proglas, okvir za buduće etničko čišćenje, koji će se najprije manifestirati upravo u njegovom zavičaju – Foči – gdje će Ostojić igrati ključnu ulogu u sustavnoj kampanji progona nesrpskog stanovništva. Za svoje postupke nikada nije odgovarao – zauvijek je ostao zaštićen u Srbiji.
Biljana Plavšić, tada članica Predsjedništva BiH, poznata po svom kasnijem priznanju krivnje pred Haaškim sudu, tog je dana u Livnu nastupila s vidljivom emocionalnošću. No iza suza i retoričke patetike krila se agenda: poticanje etničkog jedinstva, buđenje kolektivne srpske svijesti i priprema zajednice na otpor „neprijatelju“. Taj narativ nije bio izoliran – bio je dio šireg plana mobilizacije Srba diljem BiH.
Posebno simboličnu težinu imalo je prisustvo Stanka Cvijana, tada ministra za veze sa Srbima izvan Srbije. Podrijetlom Livnjak, Cvijan je bio jedan od ključnih ljudi zaduženih za širenje velikosrpske ideje kroz institucije, osobito među dijasporom i rubnim zajednicama. Njegovo sudjelovanje na sahrani nije bilo slučajnost – bilo je to demonstrativno prisvajanje prostora i simbolička poruka o „povratku“ Srbije u Livno.
Sahrana je time postala više od komemoracije – postala je politički spektakl, hibrid vjerskog rituala i ideološkog mitinga. Okupljeni narod nije bio pozvan na molitvu, nego na mobilizaciju. Službeni ton bio je navodno žalobni, ali je sve odavalo atmosferu političkog buđenja – ne u smjeru suživota, nego sukoba.
U govoru nije bilo spomena o nužnosti dijaloga ili pomirenja. Naprotiv, naglasak je bio na „ugroženosti srpskog naroda“, „zločinima iz 1941.“, i potrebi da se „nikada više ne ponovi“, čime se, uz pomoć odabrane povijesne naracije, kreirao osjećaj nužnosti samoobrane – pa i preventivnog djelovanja.
Da bismo razumjeli zašto je Livno odabrano kao mjesto ovakvog događaja, moramo se vratiti barem godinu dana unazad. U rujnu 1990., na centralnom trgu u Livnu osvanula je hrvatska zastava – simbol nacionalnog buđenja, ali i kraj jedne političke epohe. HDZ je već nekoliko dana kasnije, na izborima 18. rujna, uvjerljivo pobijedio s preko 75% glasova. U Livnu je rođena nova politička paradigma – ona koja nije uključivala stare komunističke elite, ali ni njihovu beogradsku inačicu.
Srpska zajednica, premda brojčano manjinska u općini, bila je važan element lokalnog mozaika. No, dio nje bio je duboko integriran u strukture velikosrpske propagande, u nadi da će uz pomoć Beograda dobiti „svoju autonomiju“. Lokalni SDSS, predvođen Milanom Šegrtom, formalno je održavao korektan odnos s vlastima, ali se istovremeno oslanjao na upute iz centra. Livno je time postalo ogledni primjer paralelizma vlasti – legalne i prikrivene.
U tom kontekstu valja spomenuti i slučaj kafića „Crni Mačak“, neformalnog okupljališta lokalnih Srba. Eksplozija u objektu izazvala je trenutačnu medijsku histeriju – Yutel je već iduće večeri izvještavao o „napadu na Srbe“. No, kasnija ekspertiza iz Slovenije otkrila je da je eksploziv postavljen iznutra. Bila je to klasična operacija lažne zastave – pokušaj stvaranja slike ugroženosti kao opravdanja za buduće djelovanje.
Tog ljeta 1991., iz Livna su brojni viđeniji Srbi – svećenici, aktivisti, politički kadrovi – intenzivno putovali prema Kninu i Beogradu. Tamo su održavani sastanci, rađene procjene i davane direktive. Lokalno stanovništvo sve češće je svjedočilo povratku ljudi s informacijama „što će biti“. U srpskim selima Livanjskog polja počinju se formirati naoružane „milicije“, a u okolici se gomila oružje.
Na hrvatskoj strani, spontano se organiziraju dragovoljci. Početkom 1991. već se po ograncima HDZ-a stvaraju prve obrambene jezgre. U svibnju se događaju „Žene protiv oklopa“ (događaj o kojem ćemo pisati u idućem tekstu) – prvi ozbiljan znak otpora JNA. U Zagrebu se najavljuje državni udar. Sve ukazuje da je sukob neizbježan.
Sahrana iz kolovoza 1991. u Livnu bila je kulminacija propagandnog i političkog procesa koji je imao dva cilja: učvrstiti etnički identitet Srba i demonizirati Hrvate kao „nasljednike zločina“. Tom je događaju prethodila orkestrirana kampanja, a uslijedili su tjedni u kojima je u Livno zavladalo gotovo opsadno stanje.
Ubrzo nakon toga, govornici s mitinga više nisu viđeni u Livnu. Iza njih je ostala podijeljena zajednica, izgubljena šansa za suživot i duboka rana koja će se otvoriti u 1992. godini, koja ni danas nije do kraja zacijeljena.
Livno 1991. godine nije bilo iznimka – bilo je paradigma. Ono što se dogodilo toga dana pokazalo je kako se religija, povijest i žrtve mogu zlorabiti u svrhu političke agresije. Pokop nije bio kraj jedne patnje, nego najava nove. Povijest je ponovljena, ali ne kao tragedija, nego kao projekt – hladno planiran, ideološki formuliran i operativno proveden.
Sahrana u Livnu nije bila samo pogreb prošlih žrtava – bila je to i sahrana ideje suživota u Bosni i Hercegovini.
Ovaj tekst je dio novinarskoga projekta „LIVNO 1991. –1992.: ključna točka obrane juga Hrvatske i BiH“, objavljen u sklopu programa poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
