Prema podacima Uprave za zatočene i nestale, tijekom Domovinskog rata razmijenjeno je 7.807 hrvatskih branitelja i civila. Zatočenici logora su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja, a bez ikakvog pravnog temelja. Bili su zatočeni u krajnje neljudskim uvjetima, korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i uvelike lišeni osnovne medicinske pomoći. Neprestano su bili podvrgavani ispitivanjima te su neki pod okrutnim batinanjem priznavali krivnju za što god ih se teretilo.
Dana 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu (predgrađe Osijeka), na ničijoj zemlji, odvila se najveća razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u Domovinskom ratu, ponajviše vukovarskih branitelja, prema nekim izvorima 714, a prema drugim 662 osobe. Otad mnogi zarobljenici ističu kako je za njih ovo bio dan ponovnog rođenja.
Aktivnosti nadležnih tijela
Primarni cilj Vlade RH-a bio je osloboditi hrvatske branitelje i civile iz neprijateljskih logora. Uloga članova u tu svrhu osnovane Komisije bila je pregovaračka te su upravo oni predstavljali RH u pregovorima sa suprotnom stranom. Srpska strana puno je puta već dogovorene razmjene u zadnji trenutak odgađala ili blokirala, a nekad i koristila kao priliku za iznenadne napade hrvatskih položaja. Ipak, razmjene su se nastavljale, a sve veći broj oslobođenih branitelja i civila svojim je izgledom, još svježim ranama i svjedočanstvima preživljenih užasa, patnji, sakaćenja i zlostavljanja otkrivao stvarnost srbijanskih logora. Premda se svijet gnušao nad samom idejom postojanja logora u Europi krajem 20. stoljeća, za Stajićevo ili Sremsku Mitrovicu do danas nitko nije odgovoran. Čak i nakon velike razmjene u Nemetinu, unatoč obilju dokaza, srpska strana je negirala postojanje logora.
Razmjena u Nemetinu. Kako je tekao put od kaveza do slobode?
Dolaskom kod Nemetina je uslijedila drama jer su se pregovori odužili pa su im stražari ulazili u autobuse i govorili da ih hrvatska Vlada neće i prijetili da će ih ponovno vratiti u zatvore. Zatočenici srpskih logora su se po autobusima dogovarali, ako dođe do takvog scenarija, da iskoče iz autobusa i razbježe se okolo samo da se ne bi ponovno morali vratiti u zatvore.
Dva naoružana čuvara pazila su da u autobusu vlada potpuna tišina. Nakon par sati vožnje stižemo na lokaciju razmjene. Bus se parkira i sada kreće neizvjesnost. Oko buseva su se počeli skupljati četnici iz Borova Sela i okolice Vukovara. Zastrašujuć prizor, naoružani četnici i njihove žene dolaze do autobusa i deru se da nas sve treba zaklati, da smo mi svi Ustaše i da nam oni trebaju suditi. Pljuvali su po autobusima, pokazivali da nam treba odrubiti glavu i razne druge zastrašujuće gadosti. U busu je velika napetost, do nas dolaze informacije da od razmjene neće biti ništa jer neki srpski zarobljenici ne žele prijeći na njihovu stranu. U glavi mi je zbrka, ali donosim odluku da se u logor ne vraćam ni pod koju cijenu. Ako treba radije idem u smrt nego da se vraćam u logor. Nakon određenog vremena ipak je dogovorena razmjena. Nakon par sati provedenih u autobusu na +40 C, onako mršavi, izgladnjeli i isprebijani napokon smo stigli na hrvatski teritorij. Napokon smo bili slobodni!
Tijek dolaska na mjesto razmjene može se djelomično rekonstruirati putem izjava bivših zarobljenika:
Prilikom ulaska u autobus, ja sam sjedio, a neki su sjedili na podu. Krenuli smo iz Mitrovice u 6 sati i odmah je bilo glava dole, ruke na leđa ili ruke na glavi. Tako je bilo cijelo putovanje koje je trajalo oko 6 sati. Za vrijeme vožnje bili smo tučeni ili udarani od strane vojske… Na zastojima kada smo bili, ulazili su drugi vojnici i isto nas tukli. Vojnici UNPROFOR-a su nas preuzeli neposredno pred Nemetin. Iako više nitko nije smio ulaziti u autobus, četnici su ulazili i tukli nas, dok su vojnici UNPROFOR-a okretali glavu na drugu stranu. Nakon još pola sata čekanja dolazi autobus s naše strane. Izlaze zarobljenici koji bi trebali preko, na svoju stranu. Ali – ne žele. Pitamo ih – Zašto? Odgovaraju – Hrvatska je naša domovina.
Svjedočenja preživjelih otkrivaju strahote koje su proživljavali:
Tokom cijelog puta smo u autobusu bili tučeni, provocirani i ponižavani od jednog desetara i vojnika, a kada smo došli pred Sarvaš, autobus su opkolili civili i stalno nam prijetili. Neki su ušli u autobuse. Glave smo držali među koljenima i ruke na leđima cijelo vrijeme, bili smo primoravani izvikivati parole, pjevati četničke pjesme i često dizati ruku s tri prsta u zrak.
Vlatko Voloder, jedan od istaknutih branitelja rodnog Borova naselja govori:
Čitavo vrijeme puta morao sam ležati na podu autobusa i gledati u pod dok me je vojni policajac gazio nogama. Samo zato što sam ga pogledao. Kasnije sam stalno gledao u njegove noge i pušku te se spremao preoteti mu je bude li zgode ili potrebe.
Za one koji su konačno dočekali slobodu, trenutak razmjene bio je emotivan i nezaboravan:
Cijeli život ću pamtiti kako su nas ljudi dočekali u Osijeku. Na glavnom trgu čitali su naša imena i aplaudirali nam. Usporedio bi taj doček s dočekom naše nogometne reprezentacije nakon osvojenog srebra 2018. Jedino što mi je u cijelom tom veličanstvenom dočeku sledilo krv u žilama jesu majke koje su držale fotografije svojih nestalih sinova i ispitivale jednog po jednog logoraša jesmo li vidjeli njihovu djecu. Na mene su te slike i te majke ostavili duboki trag. Kako reći majci da više nikog iza nas nema i da vjerojatno nikada više neće vidjeti svoga sina jedinca? Nikada nikome ne bi želio da doživi tu situaciju. Obilježilo me to za cijeli život.
Stipo Mlinarić Ćipe
Hrvatski narod dočekuje zarobljenike nakon pakla zatočeništva
Nakon što je razmjena na ničijoj zemlji završena, autobusi s donedavnim zarobljenicima kreću za Osijek gdje ih se cijeli dan čeka. Na osječkom Trgu Ante Starčevića autobusi se jedva provlače kroz masu; civilna i vojna policija, redari i vojska pokušavaju zaustaviti masu te osigurati koridor kojim će oslobođeni zarobljenici moći proći dok spiker preko razglasa izgovara njihova imena – ali uzalud je. Kad se konačno ugledaju oni koji su probdjeli sve očaje, strave i nadanja, tad na tren sve mora stati. Tad se jedino može dogoditi onaj dugo iščekivani zagrljaj do pucketanja kostiju i jecaj iz dna pluća. Od pakla do Neba.
Miroslav Josić, jedan od najhrabrijih i najokrutnije mučenih branitelja, punog je srca dočarao koliko mu je značilo što ih je od Osijeka do Zagreba čitavim putem duž Podravske magistrale s obje strane dočekivao hrvatski narod, od najmlađih do najstarijih, te ih bodrio visoko uzdignutim rukama. Unatoč nepravdi RH u pogledu zasluga i odličja, izjavio je: Taj njihov doček mi je bio najveće odličje i potvrda. Drugo odličje mi više i ne treba.
Što je RH poduzela u vezi statusa zarobljenika, ali i zločinaca?
Nažalost, Republika Hrvatska nije provela istrage i nije kaznila zločince već oni slobodno žive u Hrvatskoj, a neki i u državnoj službi, neki čak s hrvatskom mirovinom. Mali je broj zločinaca pravomoćno osuđen, neki su dobili smiješno male kazne za ubojstva, mučenja zarobljenika, paljenje i pljačku domova te za širenje mržnje na nacionalnoj osnovi.
Nekadašnji logoraši su posebno ranjiva društvena skupina, kod koje se bilježi povećana stopa obolijevanja i smrtnosti. Posljedica je to proživljenih psihičkih i fizičkih zlostavljanja u zarobljeništvu. Skrb o logorašima regulirana je Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, no poseban su problem logoraši kojima još uvijek nije riješen status, oni koji su bili civilne žrtve i nisu obuhvaćeni tim Zakonom.
Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, 14. kolovoza proglašen je Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. To je dan kada se prisjećamo svih onih koji su proživjeli nezamislive strahote i dan kada slavimo snagu ljudskog duha u borbi za slobodu. Mjesto gdje je izvršena razmjena zatočenika bilo je crta razgraničenja koju je nadzirao UNPROFOR. Na mjestu razmjene postavljena je spomen-ploča kao trajni znak sjećanja.
Razmjena u Nemetinu jedan je od ključnih trenutaka Domovinskog rata koji simbolizira patnju, ali i neuništivu snagu hrvatskih branitelja. Njihova priča ostaje trajna opomena i svjedočanstvo hrabrosti hrvatskog naroda u borbi za neovisnost. Neka se njihova žrtva nikad ne zaboravi!
Naslovna fotografija – Hrvatski vojni arhiv
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Sjećanja heroja – glasnici istine o Domovinskom ratu koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Diplomirana sam teologinja iz Osijeka s položenim PPDMI (pedagoškim) kompetencijama pri FFOS. Mnogo znanja i iskustva stekla sam upravo kroz te studije, kao i kroz prevođenje i podslovljavanje materijala iz različitih područja. Tu sam se izvještila u svojoj najvećoj ljubavi – pisanju. Ono je moj glavni, najiskreniji i najsuštinskiji način izražavanja i otvaranja te dočaravanja kako vlastitog, tako i tuđih života i svega što u njima nalazim vrijednim.