Ono što je za Vukovar bilo Borovo Selo, a za Osijek Tenja, za Vinkovce su bili Mirkovci – veće naselje naseljeno pretežno srpskim stanovništvom naslonjeno na grad.
Naselja su to iz kojih je, posebice tijekom ljeta 1991. godine prijetila najveća opasnost za Osijek, Vinkovce i Vukovar. Mirkovci su, dakle, bili naselje u sastavu tadašnje općine Vinkovci, u kojem je prema popisu stanovništva 1991. godine živjelo 3233 stanovnika, od čega je 2375 Srba (73,46 %).
Vrlo rano su Mirkovci postali praktički utvrda u vinkovačkom predgrađu koja je bila spremna za rat. Situacija je postajala sve napetija nakon pakračkih i plitvičkih događaja u ožujku 1991., a posebno se intenzivirala nakon ubojstva 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, kada se u Mirkovce praktički više nije moglo ući. Nakon sukoba u Pakracu i Plitvicama, iz Mirkovaca su, kao i iz većine mjesta u istočnoj Slavoniji naseljenim pretežno srpskim stanovništvom, organizirani zbjegovi „nejači“ u Vojvodinu ne bi li se još više pojačao osjećaj straha i psihoze među stanovništvom. Nakon masakra u Borovu Selu, u potpunosti je obustavljena i nastava u mirkovačkoj osnovnoj školi.
Takvo stanje traje do srpnja, kada se dodatno intenzivira. Spletom okolnosti, 1. srpnja vlak iz Beograda nije stao u Mirkovcima već je produžio za Vinkovce. U Vinkovcima su željeznički radnici u jednom vagonu pronašli nenajavljenu veću pošiljku s prehrambenim namirnicama i sanitetskim materijalom s natpisom „TO Mirkovci“. Pošiljku su zaplijenili pripadnici 2. bataljuna 3. gardijske brigade Zbora narodne garde, unatoč zahtjevima iz Mirkovaca da se pošiljka vrati. Iz osvete, u Mirkovcima je zatvoren dotok plina koji je, između ostalog, opskrbljivao i vinkovačku bolnicu i tvornicu građevnog materijala „Dilj“, što je prouzrokovalo znatnu materijalnu štetu. Dva dana kasnije, 3. srpnja Jugoslavenska narodna armija u okolici Šida raspoređuje 1. proletersku gardijsku mehaniziranu brigade iz Beograda i 453. mehaniziranu brigadu iz Srijemske Mitrovice, a uz Dunav u Bačkoj 36. mehaniziranu brigadu iz Subotice. Već 4. srpnja srpski pobunjenici iz Borova Sela napadaju Borovo Naselje, a iz Bobote i Silaša selo Ćelije.
S obzirom na navedena događanja, 4. srpnja 1991. godine u 19 sati počela je potpuna blokada cestovnog i željezničkog prometa te blokada telekomunikacija prema Mirkovcima i iz Mirkovaca. Sljedeći dan, 5. srpnja u 12 sati počeo je napad hrvatskih snaga na Mirkovce s ciljem normalizacije života u dijelu Vinkovaca koji se nalazi nasuprot Mirkovaca te normalizacije željezničkog prometa. Hrvatske snage činile su 2. bojna 3. A brigade Zbora narodne garde i 109. brigada ZNG-a, obje postrojbe sa sjedištem u Vinkovcima. Cilj je bio razbiti neprijatelja na prostoru Prišinci – željeznička postaja Vrapčana. Hrvatske snage su već do 13 sati uspjele zauzeti to područje te je planiran nastavak akcije prema središtu Mirkovaca. Međutim, uskoro, pod prijetnjom JNA, iz Zapovjedništava ZNG-a i PU Vinkovci stiže naredba o povlačenju. Nakon što su se hrvatske snage povukle, pobunjenici su zaustavili vlak koji je išao iz smjera Šida i oteli 8 putnika koje su potom razmijenili za jednog od vođa pobunjenika zarobljenog u akciji.
U međuvremenu se situacija naoko pokušala normalizirati, plin je pušten prema Vinkovcima 9. srpnja, a idući dan su deblokirani Mirkovci. Međutim, da je mir prividan bilo je vidljivo već istog dana u 17 sati kada su pobunjenici ponovno zaustavili vlak iz pravca Šida, izvukli putnike i fizički ih maltretirali. Ubrzo posadu JNA u vinkovačkom garnizonu i Mirkovcima pojačavaju dodatne snage iz Šida i Tuzle. Osokoljeni time, pobunjenici iz Mirkovaca minobacački su napali grad 13. i 19. srpnja, a između ta dva događaja, 17. srpnja, hrvatske snage očistile su vinkovačke ulice koje vode prema Mirkovcima. Dana 21. srpnja predsjednik Franjo Tuđman obilazio je istočnu Slavoniju sa svojim suradnicima pa tako i Vinkovce. Navečer je na sastanku dao odobrenje za pokretanje akcije na području Mirkovaca.
Oko 800 pripadnika iz 2. bojne 3. A brigade ZNG-a, 109. brigade ZNG-a, ojačane satnije iz 3. bojne 3. A brigade ZNG-a iz Slavonskog Broda i PU Vinkovci trebalo je u 22. srpnja u 4 sata ujutro uz podršku dva minobacača od 120 mm i jednog brdskog topa od 76 mm ovladati Mirkovcima. Glavni pravac napada bio je iz smjera Vinkovaca, dok je pomoćni bio iz pravca Privlake. Snage pobunjenika procijenjene su na „300 domaćih i 50 uvezenih četnika“. Intervencija JNA se očekivala, ali se planirala spriječiti zaprječivanjem pravaca kojim bi se kretao oklop. Sukob s JNA bio je strogo zabranjen. Akciju su iz zapovjedništva, uz naravno zapovjednike, pratili i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i pomoćnik ministra obrane Gojko Šušak. Akcija je topničkom pripremom započela sat i pet minuta kasnije nego je planirana. Međutim, ubrzo je utvrđeno da će ovo biti potpuno drugačija priča od one dva i pol tjedna ranije. Žestok otpor ubrzo je zaustavio 1. satniju iz 2. bojne 3. brigade koja je išla iz smjera Vinkovaca i županjsku 3. satniju 2. bojne 3. brigade koja je išla iz pravca Privlake, pri čemu je na njih pucano od strane JNA. Uz to, iz Mirkovaca je preciznom minobacačkom vatrom gađano središte Vinkovaca. Navodno su Vinkovci tada gađani i iz zrakoplova i vojarne u gradu.
Akcija je ubrzo postala fijasko te je naređeno povlačenje. Prilikom povlačenja 16 pripadnika županjske satnije zaostalo je za ostalim pripadnicima. Četvorica su se na koncu uspjela izvući, a prema njihovim navodima preostalih 12 se uspaničilo i odlučilo predati, a po zarobljavanju su smaknuti. Uz njih, poginuo je još jedan pripadnik 2. bojne 3. brigade, jedan pripadnik MUP-a u središtu Vinkovaca te pet civila iz Novih Jankovaca. Ranjeno je 12 gardista. Nevezano uz događanja u Mirkovcima, zrakoplovi JNA gađali su bazu ZNG-a u obližnjim Čakovcima. Baza je potpuno uništena, a poginula su dvojica gardista, dok ih je 8 ranjeno. Ukupna bilanca tog krvavog 22. srpnja je ukupno 21 poginuli i najmanje 20 ranjenih.
Razlozi za neuspjeh akcije su višestruki, ali svi izviru iz nedostatka borbenog iskustva. Za početak, sve jedinice su bile na položajima u planirano vrijeme, a početak akcije je neobjašnjivo kasnio više od sat vremena. Drugo, obavještajne procjene su bile pogrešne jer se u selu nalazilo očito puno više pobunjenika te JNA. Očito je iskustvo od 5. srpnja zavaralo hrvatske snage. Također, prema iskazima sudionika, unatoč strogoj zabrani korištenja radio veze Motorolom, dio zapovjednika je istu koristio, čak i na pogrešnoj frekvenciji. I kao šećer na kraju, zapovjedništvo akcije je o svojim namjerama izvijestilo i posadu JNA u Vinkovcima te po početku akcije istu obavijest pročitalo na vinkovačkom radiju. Ozbiljnijih pokušaja oslobađanja Mirkovaca više nije bilo pa je selo ostalo pod kontrolom pobunjenika sve do mirne reintegracije 1998. godine.
Autor fotografija – Zvonimir Tanocki
Izvori
Literatura
Klarić, Stjepan. „Operacija „Tišina“ 1991. godine“. Diplomski rad. Hrvatsko katoličko sveučilište, 2021.
Lucić, Josip, ur. 3. gardijska brigada Hrvatske vojske – Kune. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Glavni stožer Oružanih snaga RH, 2012.
Marijan, Davor. Obrana i pad Vukovara. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013.
Internet
Marinić, Borna, Napad na Mirkovce, pristup ostvaren 29. prosinca 2024., https://hkm.hr/domoljubne-minute/napad-na-mirkovce/
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
