Davore, preuzimaš karaulu! Tvoja je do daljnjega! – riječi su zapovjednika Policijske postaje Slatina Steve Gojmerca upućene jednoj od malo poznatih legendi slatinskog kraja.
Iako uvijek miran, staložen i izrazito profesionalan u svom poslu i ponašanju, kako ga se svi i sjećaju, Davor Šoploher ostavio je neizbrisiv trag na stranicama lokalne povijesti slatinskog kraja za vrijeme Domovinskog rata.
Rođen je 3. svibnja 1960. godine, osnovnu školu do četvrtog razreda pohađa u Seoni, ostala četiri razreda u Feričancima da bi na koncu osnovnoškolskog obrazovanja upisao srednju policijsku školu u Zagrebu. Svoju profesionalnost, zalaganje, trud i disciplinu pokazivao je od malih nogu. Da je zaista riječ o izrazito disciplinarnoj osobi, posvjedočio je, danas general specijalne policije u miru, Mirko Horvatin koji je Davora poznavao još od srednjoškolskih dana:
Davora sam upoznao na policijskoj akademiji u Zagrebu. Zajedno smo pohađali 3. i 4. razred. Iako se ranije nismo poznavali, uvijek vam je drago kad naiđete na nekoga iz vaše okolice. 1978. godine zajedno smo išli na jednu radnu akciju na Kosovo u sklopu brigade „6 buktinja“, koju su sačinjavali pitomci policijskih akademija iz svake bivše republike. Poslije toga završili smo 4. razred i onda nas je život odveo na različite strane sve do početka rata. Bio je prava osoba, čovjek na kojeg si se uvijek mogao osloniti, koji ti je u svakom trenutku bio spreman pomoći. Izrazito profesionalan, bez puno priče, sve što je mislio, odrađivao je u tišini i bez puno muke.
Nakon završene srednje policijske škole, kratko vrijeme radi u Zagrebu, da bi ga životni put doveo u Slatinu, gdje upoznaje i suprugu Cvijetu.
Ja sam inače rodom iz Bijeljine, ali sam stanovala u Slatini kod svoje cimerice. Studirala sam u Osijeku pa mi je iz Slatine bilo lakše putovati na faks te sam povremeno radila u cvjećarni. Tu sam upoznala moga Davora koji je zalazio u cvjećarnu u kojoj sam radila. Hodali smo možda dva mjeseca kad smo se uzeli i nije mi trebalo dugo da shvatim kako je on tip osobe koji bi svaka žena zaslužila imati u životu. Ljudi su ga izrazito poštivali, s obzirom na posao koji je radio. Neizmjerno human i pošten, nikad nije pravio razlike među ljudima, poštivao je čovjeka kao čovjeka bez obzira na nacionalnost, što će se pokazati i za vrijeme Domovinskoga rata.
Cvijeta Šoploher
Početak Domovinskog rata zatekao ga je u Slatini dok je obnašao dužnost službenika kriminalističke policije. U ožujku 1991. odlazi u Zagreb u Tomislavov dom na Sljemenu na obuku, da bi se nedugo nakon toga vratio u Slatinu sa zadatkom osnivanja Jedinice za posebne namjene pri Policijskoj postaji Slatina. Jedinica pod zapovjedništvom Davora Šoplohera bila je sastavljena isključivo od ljudi koji su dragovoljno pristupili jedinici. O ratnim danima uz Davora i kakav je zapovjednik bio svjedoči i njegov suborac Goran Draksler:
Davora upoznajem ’91. godine, u vrijeme kada se stvari u gradu počinju komplicirati. Počinje oko sebe stvarati jednu ekipu na dragovoljnoj bazi s ciljem stvaranja jedinice za posebne namjene, čiji bi zadatak bio odgovarati na provokacije i ratna djelovanja pobunjenih Srba protiv legalno izabrane hrvatske vlasti. Kao zapovjednik nama je mlađima bio kao drugi otac. Uvijek je išao prvi i nikad nije dopustio da netko od nas krene prvi. On je bio vođa i taj koji je gurao prvi. Pravi zapovjednik. Samim time mi nismo pokazivali strah koji je kod većine bio prisutan jer nam je ulijevao veliku dozu sigurnosti i poštovanja.
U ljeto 1991. godine Davorova postrojba ubrzo postaje jedinica koja sudjeluje u brojnim akcijama na širem slatinskom području. Od intervencija unutar samog grada, pokušaja proboja prema Četekovcu, Balincima i Čojlugu 4. rujna 1991. godine do sudjelovanja u oslobođenju vojarni i pograničnih karaula 16. rujna preko akcija u listopadu i studenom 1991. godine na prvoj liniji obrane. Postrojba s bogatim ratnim putem koja je svoje iskustvo izgradila odrađivajući razne ratne zadaće, a u tim se ratnim zadaćama Davor prometnuo u pravog vođu i zapovjednika.
Postoji jedna anegdota gdje smo Davor i ja bili danonoćno na položajima. Znači, iscrpljenost i neispavanost uzele su svoj danak. Zanimljivo je da je Davor i uz taj umor non-stop obilazio položaje, kontrolirao situaciju, obilazio dečke i uvijek ispitivao treba li im što i imaju li sve pod kontrolom. Tako sam jedne večeri na položaju nažalost zadrijemao, nakon nekog vremena trgnuo sam se iz sna i pored sebe u rovu ugledao Davora kako pazi na okolinu i kaže: „Idem sad dalje, nisam te htio buditi!“. Znači ništa nije prepuštao slučaju, a pogotovo nije ostavljao punktove bez nadzora makar i na svoju štetu. To može samo veliki čovjek.
Goran Draksler, suborac
Nakon operacije Papuk ’91 i oslobođenja Voćina, Davor postaje zapovjednikom policijske ispostave u Voćinu.
Dok je bio šef policije u Voćinu istinski se trudio pomoći mještanima koji su tamo ostali, s druge strane, uvjeravao je i one koji su otišli iz Voćina da se vrate. Zaista je davao sve od sebe, pomagao u popravcima kuća, starijim ljudima donosio potrepštine. Trudio se da se život u Voćinu vrati jer je on jako volio voćinski kraj. Tome u prilog ide anegdota kad sam ga pitala hoćemo li na polnoćku u crkvu, a on, umjesto da odemo u crkvu koja nam je od stana bila na nekoliko minuta, uzima ključeve od auta i kaže: „Ako hoćeš na polnoćku, možemo jedino ići u Voćin!“ Voćin mu je jednostavno prirastao srcu.
Cvijeta Šoploher, supruga
Osim redovnih zadaća u Voćinu, jedinica Davora Šoplohera sudjelovala je u češljanju terena oko Voćina i u operaciji Trokut u suradnji sa Specijalnom policijom iz Zagreba. U studenom 1992. Davor je doživio tešku prometnu nesreću od koje se teško opravlja. Tog je datuma, 29.11., rat za Davora bio završen. Iako je savjesno odrađivao svoj posao koliko je mogao s obzirom na posljedice, 1997. godine u prosincu dijagnosticiran mu je karcinom koji je metastazirao na cijelo tijelo s kojim se borio do samoga kraja. Davor Šoploher preminuo je 19. travnja 1999. godine.
Davor je legenda ovoga kraja jer nam je bio primjer zajedništva, domoljublja i herojstva. Njemu u čast trčimo maraton od njegove kuće do posljednjega počivališta. Zavjetovao sam se dok god mogu stajati na nogama, spajat ću njegovu rodnu kuću s vječnim počivalištem.
Goran Draksler, suborac
Uz memorijalni maraton u organizaciji Udruge maratonaca Virovitičko-podravske županije “Glasnici istine” naziva “Davor Šoploher (ne)zaboravljeni heroj!“, svake godine u zadnjem tjednu svibnja nekadašnji pripadnici postrojbe organiziraju „Skup na šefa Davora“, kojim evociraju sjećanja i uspomene na svog zapovjednika.
Magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti. Autor više amaterskih dokumentarnih filmova te jednog proznog djela s tematikom Domovinskog rata te autor niza članaka objavljenih na Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Zaposlen kao učitelj povijesti u OŠ Mikleuš.