Iris Čović Dević, po struci medicinska sestra, ranih devedesetih odlučila se kao tinejdžerica iz Splita uzeti pušku u ruke i stati u obranu Domovine. Ranjena pa umirovljena 1994. kao pripadnica 4. gardijske brigade. Vratila se iz mirovine da sudjeluje u Oluji, a danas mirno živi sa svojim suprugom i dvoje djece.
„Nije to bila neka odluka. Gurnilo te.“
Ira, kako joj je nadimak, za sebe kaže kako je bila klasično gradsko dijete sa sretnim djetinjstvom. Rođena i odrasla u Splitu, uz druženje s prijateljima, trenirala je tenis i bezbrižno uživala u mladosti. Uspješno završava srednju medicinsku školu u Splitu i odmah po završetku njezinog školovanja, buknio je rat. Do tada joj je glavna briga bila što obući za izlazak na rivu. Prioriteti joj se preko noći mijenjaju.
Svake večeri, tada u 19.30h, čekao se Dnevnik kako bi se saznale najnovije informacije vezane uz predratna i ratna događanja. Poglavito iz razloga što je obitelj od Iris s majčine strane sa šireg područja Sinja koji je bio u neposrednoj opasnosti. Osim sinjskog područja, zanimalo ih je i što se događa u ostatku zemlje. „Kada smo učili povijest u školi, mislili smo da smo civilizirani i da se takvi ratovi više neće nikada dogoditi na našem području.“ Iris shvaća da su bili mladi i naivni. U Splitu su se ljudi počeli organizirati kroz straže po mjesnim zajednicama koje su djelovale lokalno – to su bile prve organizirane jedinice u tom smislu. Pridružila im se i Iris.
Odluku da se pridruži profesionalnoj gardi nije donijela preko noći. To je trajalo. Kako nam kaže: „Završila sam medicinsku školu i u krvi mi je bilo to da želim pomoći drugima. Svakome je bilo mjesto u hrvatskoj vojsci, ne samo ženama, jer nije bilo dovoljno ljudi.“ Veli kako je trebalo proći neko vrijeme da ih se primi u vojsku. U početku je nadređene bilo strah za žene da im se nešto ne dogodi pa ih se uzimalo s dozom sumnje u doprinos kojeg mogu dati. Pošto je već sudjelovala u akcijama čuvanja splitskih vojarni u sklopu stražarenja pod mjesnim zajednicama, pratila je svoje muške kolege i prijavila se u gardu. To je po Iri bio sljedeći ozbiljniji korak kojeg je htjela prijeći.
Nakon nekoliko krugova odbijanja, naposljetku je ipak primljena u 2. sinjsku bojnu u sklopu 4. gardijske brigade i to, kako nam sama kaže, uvelike iz razloga jer je po struci bila medicinska sestra. „Nije to bila neka odluka. Gurnilo te. Trebao si!“ Zadužila je uniformu koja je bila mnogo veća od one koja bi joj pristajala, a u početku je nosila tenisice. „Dolaziš iz grada, u kojem ti je bilo jako stalo do toga kako izgledaš, na teren i drugi svijet gdje to više uopće nije bitno.“ Prošla je obuku koju su držali iskusniji vojnici koji su služili JNA. Kada uspoređuje tih nekoliko prvih mjeseci sa završnim operacijama i opremljenošću vojske, taj početak je izgledao smiješno u odnosu na razvitak vojske od 1993. godine pa nadalje. Iris smatra da su sve osobe koje su u ključnim trenucima pristupile vojsci nesebične i da su s razlogom dali dio sebe za svoj narod i državu.
„Običan vojnik.“ Tako sebe opisuje Iris. Sluša što joj se kaže i ide gdje joj se kaže. Uvjeti na terenu su bili teški. Bitno joj je bilo da ima svoj pokrivač i da ga ne izgubi. Pazila je na higijenu koliko je mogla. Inače je kosu prala svaki dan, no onda su došla vremena kada ju nije prala po mjesec dana. Kako bi doskočila tom problemu, zamolila je da nakratko napusti teren i bude pratnja prema bolnici u Livnu kako bi se negdje usput otuširala. Uspjela je u tom naumu na način da se oprala u mrzloj vodi u jednoj napuštenoj kući. „Jednostavno je bilo tako.“
„Svi smo morali nešto dati.“
Prisjeća se putovanja na teren koja su bila ispunjena uzbuđenjima i humorom koji ih je održavao pozitivnima. Smijali se se smrti i gledali su je u oči. „Tisuće granata padaju preko nas i po nama – dobivamo zapovijed preko Motorole da ispalimo zauzvrat 50% naših granata. Problem je što smo imali samo dvije granate.“ Tada im je to bilo smiješno, a danas su jasno svjesni da su takve situacije mogle proći kudikamo gore. Ili situacija kada su se našli usred zrakoplovnog raketiranja: „Pala je krmača (op.a. bomba od cca 250kg) i napravila krater. Od detonacije su se uzletjeli galebovi i počeli bježati, a suborac viče „Spašeni smo, evo naših!““
U travnju 1992. Iris biva ranjena na dubrovačkom bojištu na području zaleđa zaljeva Bistrine. Sa svojom ekipom išla je u izviđanje kada su uočeni od strane JNA. Tenk M-84 ju je naciljao i kako nam kaže, sjeća se da je odletila nekih 2 metra u zrak. Ranjena je u potkoljenicu, koljeno, zadobila je kontuziju kralježnice i puknuli su joj bubnjići. Cijeli dan nije mogla progovoriti od šoka i straha da će ju ponovno granatirati. Pokušavala je izustiti kolegama i liječnicima da se maknu, no nije mogla pustiti ni glasa. Zanimljivo, liječnik koji joj je pomogao u uspješnoj sanaciji rana je bio isti liječnik koji je bio prisutan kada je Ira rađala dijete nekoliko godina poslije.
Tek po Irinom dolasku kući jer je ranjena, njena majka prvi put saznaje da je Iris u brigadi kao vojnik pješaštva. Cijelo vrijeme su mislili da Iris radi u bolnici – nisu znali da se prijavila u vojsku. Nakon što je ranjena, radila je neko vrijeme u vojnoj bolnici na Križinama i to na hitnom prijemu. „Mislim da sam tijekom rata upravo na Križinama najviše dala dok sam pomagala ranjenicima. Više nego na prvoj crti. Bitno je da daš nešto, da doprineseš bilo kako. Svi smo morali nešto dati.“
Iris je u svojoj satniji bila jedina žena. Kroz Cro Angelse (2. sinjska bojna) je prošlo ukupno 9 žena. „S obzirom da sam žena, mislim da me dandanas gledaju s divljenjem. Nikada nisam doživjela nikakvo neugodno iskustvo. Čak mislim da sam bila povlaštena u nekim situacijama poput čuvanja straže.“ Ira također smatra da su supruge od bojovnika, njenih muških kolega, također podnijele veliku žrtvu u Domovinskom ratu. Od odgoja djece u ratnim vremenima, do suživota s muževima koji su prolazili ratne strahote.
S godinama se ozbiljnost brigade dizala na sve veću i veću razinu. Iako je brigada od početka ustrojena kao profesionalna, zbog nedostatka sredstava i vojne opreme, tek kasnije se mogla uočiti razlika između početaka i završnih faza ratovanja. „Hrvatska vojska postaje ozbiljna vojska. Od obuke, izgleda, tehnike, naoružanja. Urednost vojnika i vojarni je na zavidnoj razini.“ Obuke su dosta pažnje posvećivale fizičkoj spremi. Tako nam Iris priča da je mogla napraviti najviše trbušnjaka u čitavoj brigadi.
Ira je sudjelovala u operaciji „Zima-94“. Ponovno nastupa uzbuđenje jer idu u oslobađanje teritorija koji će se kasnije uspostaviti kao ključan za dovršetak operacije svih operacija. – „Oluje“. Neljudski, brutalni uvjeti na Dinari brzo su izbili svo uzbuđenje iz hrvatskih vojnika i vojnikinja. Počelo je ukopavanje na Dinari uz svakodnevna izviđanja, a s tim i velika stradanja, što od hladnoće, što od strane neprijatelja.
Iris nam veli da mnogi Dalmatinci koji su tamo bili do tada nisu vidjeli snijeg. Ira više od 5 dana nije spavala. Čizme uopće nije skidala, noge su joj pocrnile. Mislila je da će ostati bez nogu. Čudesno se oporavila i noge joj od toga dana više nikada nisu bile hladne, veli da su joj stalno tople. Mnogo ranjenika je dolazilo s planine u stanju šoka od hladnoće. Liječenje takvih pacijenata je izuzetno zahtjevno pošto se može izazvati kontraefekt ukoliko se ne pazi na sve detalje, pa i od banalnog davanja infuzije. Irin dobar prijatelj je poginuo na Dinari. Kada je dovežen u bolnicu, nije se mogla pomiriti da je to on. Tek kasnije ga je prepoznala po amputiranom prstu zbog kojega je potvrdila da je to on.
„Ne znam. Šta ti Bog da!“ to je Irin odgovor na pitanje kako se nosi sa svime nakon rata. Veli nam da se ljudi oko nje nose s tim posljedicama umjesto nje. Misli da je tek 10 godina nakon postala svjesna svega što je prošla. Iris nam kaže da misli da boluje od PTSP-a pošto ima amnezije oko pojedinih ružnih stvari iz rata. Kaže da se sjeća samo lijepih stvari, druženja, humora i uzbuđenja koje je vladalo. Sva sjećanja o ratu su joj pozitivna. Potisnula je loše uspomene. Društveni život, normalno obiteljsko okruženje i rad – govori nam da ju je to spasilo. „Nisam pila, nisam pušila i vrijeme je popravilo stanje u glavi.“
„Da nisam bila tamo, ne bi znala što sam propustila.“
Oluju Iris službeno nije dočekala u borbenom sektoru, no sudjelovala je u njoj. Naime, prije Oluje, pristupila je procjeni radne sposobnosti kako bi se ispoštovali visoki standardi koji su se s godinama pooštrili u HV. Pošto je bila ranjena, umirovljena je i u tom statusu je dočekala početak akcije Oluja početkom kolovoza 1995. Sjeća se da su se na radiju puštale domoljubne pjesme i osjetila je da se nešto događa. Nije mogla stupiti u kontakt sa svojim kolegama iz brigade, pa se dogovorila sa svojim kolegama koji su kao i ona bili izvan dužnosti, sjeli su u Stojadin (op.a. Zastava 101) i zaputili se prema Livanjskom bojištu gdje će pokušati pronaći gardiste ne bi li im se pridružili. Putem je već smišljala priču koju će pokušati prodati generalu Krstičeviću ne bi li joj dopustio da im se pridruži. Nije ih dugo trebalo nagovarati i Iris je pridružena akciji Oluja.
Sjeća se scena kako je preko Dinare išla ozbiljna vojska. Ista ona kojoj je pristupila 1991. godina, ali s odmakom od gotovo 4 godine, puno spremnija i silovitija za vratiti ono što joj pripada. Ugledala je Knin. „Veličanstvena operacija. Da nisam bila tamo, ne bi znala što sam propustila. Nedopustivo za propustiti. Osjećam ponos i poštovanje za odrađen posao.“
Po završetku operacije, sudjelovala je u transportu ranjenika putem helikoptera. Tijekom noćnog leta, vratili su je helikopterom u Knin i tamo su je iskrcali. Našla se sama na ulicama Knina u noći. Sa sobom je samo imala jedan pištolj i bojala se. Srećom, naišla je na kolegu koji je također kao i ona izgubljen pa su zajedno sretno pronašli svoje suborce. Osim te situacije, Ira nam još spominje i pucnjave koje je preživjela dok su letili helikopterom, kao i ulaske u minska polja, ali i prevrtanje u Fići (op.a. Zastava 750) kada su pogođeni VBR-om.
Iris u svojoj arhivi posjeduje velik broj fotografija iz ratnih vremena. Na njima čuva uspomenu na drage ljude, ali i na vremena koja su bila teška, no opet su nekako izmamljivala osmijeh na njihova, ali i naša lica kada ih danas gledamo. „Puno je takvih dogodovština. Nema neopasnosti.“ Dosjetljivo nam kaže Ira. Kada nije bilo vatrenih okršaja, bilo je legionarskih bolesti, mišje groznice. Stalno je sa sobom nosila plavu medicinsku torbu koju je dobila iz međunarodnih donacija. U jednoj ruci puška, a na leđima torba. Plava torba je za ono vrijeme bila bogata medicinskom i sanitetskom opremom, a spasila je mnoge živote uz pomoć svoje vlasnice.
„Najveće intelektualce sam srela u vojsci.“ Govori nam Iris. Poslije rata su otišli za svojim karijerama – danas su akademici, znanstvenici, liječnici i sl. Bila je jako bliska sa Suzanom koja i danas radi kao medicinska sestra. Svi su bili bliski. Živjeli su po 3 mjeseca zajedno. Znali su sve jedni o drugima – i ono najbolje, ali i ono najgore. Prijateljstva kakva su se tada stekla nisu se mogla steći u civilnom životu.
„Bili smo dica.“
„Imam osjećaj da je to sve bio nekakav film. Mojoj majci je bilo nepojmljivo da joj je kćerka u gardi.“ Po odlasku u mirovinu, Iris nije mogla mirovati. Uključila se u obiteljski posao iako to nije voljela raditi. Znala je da mora nešto raditi kako bi ju to spasilo.
Danas kada priča o svemu osjeća se ponosno. Posebno jer je bila dio 4. gardijske brigade. Za Iris je 4. gardijska nešto neokaljano, veličanstveno i pošteno – od prvog do zadnjeg vojnika. Drago joj je što je pridonijela. Veli nam da je iz brigade izašla kao bolji čovjek jer su je odgajali da sve rade kao tim.
Po Iris, rat nema neku jedinstvenu definiciju. Čak štoviše, tvrdi da ju je rat oplemenio i učinio boljom osobom jer je naučila pomagati drugima. Ne želi da se rat više nikada dogodi. Strašno joj je poimanje rata. Rat je po njoj poraz civilizacije. Iris ne sanja rat, a kaže nam da uopće ne sanja ni bilo što drugo. 1991. godinu opisuje sa rječju „zajedništvo“, a 1995. godinu sa rječju „slava“.
„Bili smo dica.“ tek kasnije je osvijestila, godinama poslije, kada je slučajno glačajući odjeću, na TV-u naišla na dokumentarac o brigadi. Prvi puta je zaplakala jer je postala svjesna koliko su ustvari bili mladi tijekom rata. „Nismo tada znali koliko ništa ne znamo i nemamo. Bili smo tu i dobili smo to za čime smo išli! Za Hrvatsku! Nakon 30 godina imamo ono za što smo se borili. Imamo Domovinu, imamo Hrvatsku. Svako od nas bi trebao dati sve najbolje od sebe da to održimo.“
Ne vidimo ljepši način za završiti ovaj članak od citata iznad.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam medijske kulture s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin sam dragovoljca Domovinskog rata koji mi je već kao djetetu usadio važnost poznavanja povijesti i onoga što se događalo u vremenu neposredno prije i nakon mog rođenja. Želja za istraživanjem i upoznavanjem novih činjenica i osoba iz Domovinskog rata nije splasnula ni godinama nakon formalnog obrazovanja, pa sam spreman dati cijelog sebe kako bi Domovinski rat kroz portal Domovinskirat.hr ojačao svoj pravedni i obrambeno-osloboditeljski karakter.