Snježana Orlić je sretno udana majka dvoje djece koja danas živi na prekrasnom Visu. Ovo je priča o njoj i ratnom putu koji je sadržavao ružne stvari, no i svijetle „točkice“, kako nam sama veli.
„Osjetila se napetost.“
Snježana je rođena 8. prosinca 1967. godine u Sinju kao srednje dijete svojih roditelja. Do 18. godine skladno je i sretno živjela u rodnom gradu sa svojom obitelji i prijateljima. Tada odlazi u Zagreb na studij mehaničke tehnologije pri Tekstilno tehnološkom fakultetu kojeg naposljetku ne uspijeva završiti jer ju je tik do završetka prekinuo rat.
Dok je studirala, Snježana je osjetila prve napetosti koje su bile prisutne u zraku. Pratila je događanja, no nije bila svjesna da bi se moglo dogoditi ono što se na kraju i dogodilo – krvavi sukob. Tvrdi da su se tenzije više osjetile u Sinju nego u Zagrebu, s obzirom na to da je Sinj bio geografski bliže pobunjeničkim mjestima. Pokušavali su protumačiti što se sprema, čitati između redova, no nitko nije očekivao da će tolikom silom napasti Hrvatsku.
Kasnije je Snježana saznala da je upravo ona bila u zadnjem autobusu koji je uspješno, iz smjera Zagreba, prošao četnički „punkt“ na Plitvicama prema jugu. Naime, putovala je kući u Sinj, kad su ih u okolici Plitvica pred balvanima zaustavile i legitimirale „bradate i naoružane osobe u civilu.“ Muškarce su s prtljagom izbacili iz autobusa, a žene i djecu su pustili dalje prema njihovim odredištima. To je bio Snježanin prvi susret s četnicima.
„Nijedna granata nije pogodila kuće. Mislim da je za to zaslužna Gospa Sinjska.“
Stanje u Sinju je bilo teško. Topovi iz sinjske vojarne JNA su bili okrenuti prema susjednoj bolnici u kojoj je Snježanina sestra u to vrijeme rodila sina. U bolnici se nitko nije zadržavao jer je postojala stvarna opasnost od eskalacije. Krajem kolovoza 1991. palo je Kijevo i neprijatelj se približavao Snježaninom gradu uz povremena granatiranja. Ljudi koji nisu imali podrume i skloništa, sakrivali su se u betonske kanale koji su korišteni za automehaničarske radove. Čudesno, nijedna granata nije direktno pogodila stambene objekte. Po Snježani, za to je zaslužna Gospa Sinjska. Snježana se tada prvi put susrela s eksplozijama i osim straha, to joj je dalo još veću želju da ode u vojsku.
Snježana tako 28. studenog 1991. oblači uniformu 2. sinjske bojne, Cro Angelsa (Hrvatskih Anđela) koja je u sastavu 4. gardijske brigade. Bila je jedna od prvih 9 žena koje su bile u sastavu te bojne. S odmakom od tridesetak godina, Snježana ne može posebno izdvojiti samo jednu stvar koja ju je motivirala za ulazak u vojsku. Veli da je to bio skup svih zbivanja. Sinj je bio napadnut među prvima. Mjesecima se skupljao naboj i za Snježanu nije bilo povratka ili predomišljanja. Prisjeća se kako je svaka kuća „dala“ nekoga da brani domovinu. S obzirom na to da je njezin brat tada bio maloljetan, ona je odlučila biti ta koja će stati na branik Domovine. Njeni prijatelji su također imali utjecaj na to da postane vojnikinja i doprinese u obrani svog naroda.
Preko noći, studentica je postala vojnikinja. Snježana sa sjetom govori kako je njezina generacija ostavila svoju mladost u ratu. Pri javljanju u vojsku imala je 23 godine. Nekoliko godina su, kaže, izlazili i uživali, no onda je došao rat. Morali su preko noći odrasti u uvjetima neimaštine, granatiranja, straha i opasnosti. „Preko noći smo se pretvorili u nešto što ni u snu nismo sanjali da ćemo postati.“
Po dolasku u vojarnu, zadužila je uniformu, torbu i šatorsko krilo. Uniformu je morala prekrajati, a čizme nije ni zadužila jer su bile prevelike. Tek kasnije je dobila čizme odgovarajućeg broja. Kada je došla pred svoje roditelje u uniformi, njezin otac Stipe je samo prošao pokraj nje. Poručio je njenoj majci da joj kaže da skine uniformu. Bilo mu je jako teško, kaže nam Snježana. Kao i njenoj majci, naravno, no Snježana nije htjela odustati. U Sinju su se u to vrijeme svakodnevno čule detonacije. Spremila je stvari i otišla na teren.
„Sve žene koje su obukle uniformu su kraljice.“
Žene su, po Snježi, odradile svoj posao u vojsci. U nekim stvarima su, tvrdi, bile i bolje nego muškarci. „Tada je u vojsci bilo mjesta za sve. Sve žene koje su obukle uniformu su kraljice. Ranih devedesetih, puno muškaraca to nije moglo, a žene su je obukle.“ Prvi dio svog ratnog puta provela je u 2. sinjskoj pješačkoj bojnoj. Kasnije je prešla u protuoklopni raketni divizion u kojem je od 140 ljudi, ona jedno vrijeme bila jedina žena. Ni u jednom trenutku nije osjetila da netko prema njoj ima ružne namjere. Imala je svoj stav i kaže nam da se ponekad morala postaviti kao „muško.“ „Ne možeš se u vojsci ponašati kao žensko.“ Svi su bili predivni prema njoj. Muške kolege je doživljavala kao braću. Nisu dozvoljavali da joj se dogodi nešto loše.
„Imam osjećaj kao da smo se prošetali kroz nekakav film, koliko nam je to sve nerealno izgledalo.“
Uvjeti na prvoj crti su bili teški, naročito održavanje higijene. Snježana i njeni suborci bili su smješteni po kućama bez struje i vode, no snalazili su se. Kada su bili na zadarskom bojištu, dobili su sobu u Pirovcu u hotelu koji je bio raketiran. U sobi je bila jedna kada na 40 ljudi iz diviziona. Nisu se bunili, dezinficirali su se alkoholom i tako improvizirano brinuli o sebi.
Po Snježani, čovjek nikada ne može postati imun na pogibiju bliskih ljudi, makar to bilo i u ratu kada je do toga često dolazilo. Njen najveći strah je bilo zarobljavanje. „Kad čovik prilomi u sebi, onda je to to.“ Tako kažu u Dalmaciji. Nije znala hoće li se vratiti živa i čitava, kako nam kaže. „Ako te je promašilo izvana, okrznulo te iznutra sigurno.“ Svojim roditeljima je pokušavala objasniti da je na bojištu znala odakle joj prijeti opasnost dok, kada bi bila u posjeti u Sinju, nije znala odakle će krenuti nekakav iznenadni napad ili granatiranje. Sigurnije se osjećala na bojištu.
Ocu je bilo posebno teško. Strepio je kao i Snježanina majka, no drugačije je to pokazivao. Kad god bi se čule detonacije, njen otac bi izašao i kružio oko kuće. To je bio njegov način nošenja sa strahom i nervozom. Kada je poginula Snježana Jurić Šolto, pripadnica 4. brigade koja je također bila rodom iz sinjske krajine, do obitelji Vučemilo došla je vijest da je poginula njihova Snježana. Neprovjerene informacije su nažalost bile česta pojava. Ne možemo ni zamisliti kako su se tada, a i kasnije kada su čuli da to nije istina, osjećali Snježanini roditelji i obitelj.
„Najveći izazov i želja je bio ulazak u oslobođeni Knin.“
Snježana se prisjeća teških, ali i smiješnih situacija koje su se znale događati u teškim trenucima. Tako je jednom prilikom na bojištu u zadarskom zaleđu trajalo masovno granatiranje i raketiranje svime čime je neprijatelj raspolagao. Jale Delaš, Snježanin suborac, kleknuo je, podigao ruke i glavu prema nebu i zavapio „Gospe Sinjska, iskrivi im cijevi!“ Bio je to pravi vapaj iz očaja. „Sada je to smiješno, no tada nije bilo.“
Prvi susret s pucnjevima Snježani je bio napad na vojarnu JNA u Sinju. Kao što je u početku ispričala, već je imala bliski susret s četnicima kod Plitvica. Jedna od situacija koja nije djelovala obećavajuće i koja je izgledala bezizlazno bila je na hercegovačkom bojištu gdje su svakodnevno bili izloženi avionskim napadima. „Od aviona nema sakrivanja. Pogotovo kad ih je više u zraku. Najgori osjećaj.“ veli nam Snježana.
Najveći izazov za Snježanu i njene suborce bila je želja da uđu u oslobođeni Knin. „Svima nama koji smo bili na bojištu, to je bio cilj. Dan nakon pobjede proći ulicama Knina. Miris grada i danas pamtim. Paljevina, smrad. Tamo je sve počelo i tamo je završilo. Puno je koraka bilo do Knina. Krvavih koraka. Puno života je izgubljeno, puno je ljudi ranjeno. Puno je ljudi mentalno poljuljano.“
Jedan od tih krvavih koraka za Snježanu bila je pogibija suborca pod nadimkom Cido. Dan prije operacije Maslenica, Cido je došao u bazu i Snježani donio bogati sendvič kakvog se baš i nije viđalo tih dana na bojištu. Lijepo su se družili i kovali planove za sutrašnji početak operacije. Cido je od Snježane zatražio njenu pušku, češku zbrojevku (Česká zbrojovka), koja bi mu više odgovarala za ono što mu je potrebno idućeg jutra za izviđanje. „Otišao je to jutro u akciju i više se nikada nije vratio.“ Snježana i njen suprug gotovo svake godine na godišnjicu pogibije odlaze do Cidine obitelji zapaliti svijeće i odnijeti cvijeće. Bili su obitelj tijekom rata – ostali su obitelj i u miru.
Na bojištu je svatko doprinosio koliko je mogao. Snježana je osim vojnih zadataka, obavljala i one „kućanske.“ Prala je majice kolegama, napajala krave oko kuće vodom iz bunara i još mnogo toga. Sve to iz jednog razloga – svi su se osjećali kao dio jedne velike obitelji i nikome nije bilo teško bilo što učiniti za dobrobit te obitelji. Dandanas, priča nam Snježana, kada ode u vojarnu gdje je kapelica, osjeća posebnu povezanost sa svim vojnicima. „I tijelom i dušom do kraja života sam Pauk“. Kako vrijeme odmiče sve je ponosnija na ono što su izvojevali u ratu. Boli ju samo to što se iskrivljava povijest kojoj je ona izravni svjedok.
Kada se okupe žene iz 4. gardijske brigade, ne spominju toliko rat i brigadu. Uvijek imaju o čemu razgovarati, a da to nisu devedesete. Ako i dotaknu temu rata, uglavnom su to pozitivne teme i dogodovštine. Jedna od takvih jest i prvi susret Snježane i njezinog odabranika – Gorana. Hercegovačko bojište, proljeće 1992., uz Neretvu zuji i leti komarac na komarcu. Snježana nam priča da su grizli i kroz uniformu. Kako bi se obranila, preko uniforme je navukla kričavo zelene čarape. „Izgledala sam kao srpski dobrovoljac.“ Upravo u to vrijeme nailazi na svog budućeg supruga kojeg je pozvala na kavu u bazu. „Ne pijem kavu.“ Odgovorio joj je Goran ćudljivo gledajući mladu vojnikinju s čudnim odjevnim navikama pitajući se, kako nam je sam rekao „Odakle je ova ispala?“ Tako je izgledao njihov prvi susret dok se nisu ponovno susreli na dubrovačkom bojištu gdje se rodila ljubav koja traje i danas.
„Na dubrovačkom bojištu smo se bolje upoznali i postali cura i momak. Danas smo muž i žena.“ vedro nam skraćuje priču Snježana koja je radila u zapovjedništvu, a Goran je tada bio u zapovjednom vodu. Zajednički su odlučili da se neće vjenčati dok se rat ne okonča. Nisu željeli osnivati obitelj sa strahom da se jednome ili oboma može nešto dogoditi na ratištu. Vjenčali su se 1996. godine u krugu bliže obitelji. „Puno cura se udalo za pripadnike 4. gardijske brigade. To su svijetle točkice rata. Bilo je ružnih, ali i lijepih stvari.“
„Rat nije prirodna pojava, pogotovo onima koji su rođeni u doba mira.“
U odgoju djece Snježana i Goran su u početku htjeli zaštititi djecu oko detalja vezanih za rat i njihovo sudjelovanje. Htjeli su ih poštedjeti ružnih slika koje rat donosi samim svojim spomenom. „Rat nije prirodna pojava, pogotovo onima koji su rođeni u doba mira.“ kaže nam Goran. Njihova djeca su znala da su im roditelji bili sudionici Domovinskog rata i bili su upoznati s osnovnim činjenicama. Kasnije su djeca čula raznorazne priče pa su se direktno obratili roditeljima koji su im odlučili ispričati sve do u detalj. Duje i Nikolina su to prihvatili na najbolji mogući način.
„Djeca mi predstavljaju dvije najveće pobjede.“ s ponosom ističe Snježana. Ona zna da su njihova djeca ponosna na svoje roditelje. Snježana to posebno vidi kada su u pitanju godišnjice, primjerice brigade, i kada djeca podijele njihove fotografije na društvenim mrežama. „To mi sve govori.“ Snježana smatra da se u školama sramotno malo uči o Domovinskom ratu. O mnogim situacijama, kaže, mogu se snimiti filmovi, a te situacije se skoro ni ne spominju u javnosti.
Trenutačno živi na otoku Visu. Kroz njenu priču, taj otok je točno ono što joj je trebalo da zaboravi na teške situacije koje je proživjela u ratu. Govori nam o ljepotama otoka Visa, što prirodnim, što ljudskim, poput njenih susjeda koji su, kaže, prekrasni. Ona i suprug rade dosta fizički zahtjevnih poslova te tvrdi da je to ono što ih ispunjava i ono što ih je spasilo. Kroz rad misle o lijepim stvarima. „Vis, ili te uzme ili te ne uzme.“ Glavni izraz na otoku je „Pomalo.“ Nema žurbe govori nam Snježana, sve se stigne. Vis ih je smirio i postao je njihov raj.
Snježana nam za kraj šalje poruku kako je rat najveći užas koji se može dogoditi jednom čovjeku i jednom narodu. Također, nada se da se rat na ovom području više nikada neće ponoviti. Jedini razlog zašto je Snježana pristala pričati o ratu jesu danas-sutra njeni unuci koji će to gledati. Nije obožavatelj kamera i medija. Ne voli se gurati u prvi plan. Sretna je što i danas može pomoći kroz Klub žena 4. gardijske brigade prodajom različitih rukotvorina i donacijom prikupljenog novca udrugama kojima je potrebna pomoć. „Lijepo se čovjek osjeća kada pomogne nekome tko je bespomoćan.“
Snježana nam se žali da svi pišu o nečemu lošemu, a nitko o dobrim stvarima. Draga Snježana, Vi ste jedna velika, dobra i svijetla stvar koja se dogodila i događa se ovom podneblju. Čast je pisati o Vama i ljudima poput Vas te tako širiti istinu i pravedni karakter Domovinskog rata.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Magistar sam medijske kulture s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sin sam dragovoljca Domovinskog rata koji mi je već kao djetetu usadio važnost poznavanja povijesti i onoga što se događalo u vremenu neposredno prije i nakon mog rođenja. Želja za istraživanjem i upoznavanjem novih činjenica i osoba iz Domovinskog rata nije splasnula ni godinama nakon formalnog obrazovanja, pa sam spreman dati cijelog sebe kako bi Domovinski rat kroz portal Domovinskirat.hr ojačao svoj pravedni i obrambeno-osloboditeljski karakter.