Vukovarska heroina 1991. i 2024. – dr. Mirjana Semenić Rutko

Vukovar kao simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu često sa sobom nosi osjećaje poput tuge, sjete i boli, no Vukovar su “ljudi”, kao što je to često znao istaknuti legendarni Siniša Glavašević. Ti ljudi održavali su Vukovar nepuna tri mjeseca pod opsadom, ali su ga i po mirnoj reintegraciji dizali iz pepela te od njega učinili grad dostojan za život vjerujući u njegovu svjetlu budućnost.

Pravi primjer takve ljubavi i požrtvovnosti prema svojem gradu je i doktorica Mirjana Semenić Rutko koja je 1991. godine završila studij medicine te odradila krvav vukovarski staž sve do okupacije grada u studenom 1991. Godine progonstva koje su uslijedile iskoristila da u Puli završi specijalizaciju iz ginekologije. Sanjala je o povratku kući, a to je ostvarila među prvima kada se na poziv doktorice Vesne Bosanac, ravnateljice vukovarske bolnice uključila u revitalizaciju ustanove u kojoj je doslovno živjela cijelu jesen 1991. Uspjela je, a potom se odlučila ući u poduzetničke vode i otvoriti vlastitu polikliniku. Poduzetnički duh i danas je vodi u nove izazove o kojima progovara za portal Domovnskirat.hr

Draga Mirjana, iako niste rođena Vukovarka taj grad dio je vašeg identiteta još od najranije mladosti. Na koji način se to očitovalo?

Premda sam rođena u Tuzli sav svoj život izuzev nekoliko godina progonstva provela sam u Vukovaru. To je bio grad zajedništva i ljubavi kojeg zlo nije uspjelo ugasiti 1991. Ono je tinjalo u nama koji smo mu se jedva čekali vratiti. Priznajem bilo je to izazovno za sve nas, vratiti se živjeti s ljudima koji su nam nanijeli toliko zla, koji su ubili mojeg zaručnika, ali stisnula sam zube i izdržala. Danas dolaze nove generacije, problemi su i dalje ovdje, ali na nama svima je da pokrenemo stvari na bolje, zato sam se i politički angažirala i nastojim pokrenuti Vukovar prema svijetloj budućnosti u kojoj će on biti bar djelić onakav kakav je bio prije rata.

Kako je na vas kao mladu doktoricu utjecala bitka za Vukovar i sve što ste u njoj prošli?

Tijekom bitke na svaki novi dan koji sam doživjela gledala sam kao na dar i priliku da stvari učinim boljima u tom sivilu, patnji i muci kojom sam bila okružena u bolnici u koju sam se doslovce preselila jer je bilo preopasno putovati iz roditeljske kuće na Mitnici do bolnice u centru. U tim trenucima vladalo je takvo zajedništvo i takva sloga među medicinskim osobljem kakvu nisam doživjela nikada kasnije. Rat se pokazao kao kohezivan faktor, a najteže je bilo prilikom pada grada kada smo pomišljali o najgoremu bojeći se smrti.

Smrt nije zaobišla vaše bližnje no vas je. Preživjeli ste, spasili ste se, ali i nastavili ratovati u 124. brigadi. Zašto?

Tu pričamo sada već o inatu koji se javio u meni nakon što sam vidjela svo zlo koje se nadvilo nad Hrvatsku i njezine stanovnike. Odlučila sam pristupiti 124. brigadi u nadi da ćemo brzo ići vojnim putem natrag u Vukovar, to se nije dogodilo, a ja sam prošla niz ratišta, od vinkovačkog do posavskog spašavajući ranjenike s prve crte. U jednom sam trenutku prelomila, demobilizirala se i vratila civilnom životu.

Ratne traume nisu vas pokolebale već su vas očvrsnule. Kako to?

Najlakše se u tim trenucima bilo prepustiti melankoliji koja je vladala u prognaničkom svijetu no osjetila sam da ako želim nastaviti borbu za pravednije i bolje društvo ne smijem upasti u tu zamku. Nastavila sam školovanje, završila specijalizaciju iz ginekologije i čekala „mig“ doktorice Bosanac da je vrijeme za povratak. Mig je stigao 1997. i tada sam se vratila u grad koji nije bio niti sjena onog grada u kakvom sam odrasla.

Odlučili ste podići Vukovar iz pepela. Mnogi se nisu suočili s tim izazovom i nastavili prognanički život do danas. Kako to da ste se vi vratili?

Vukovar je bio moj izbor u dobru i u zlu. Znala sam ako popustim da je zlo pobijedilo i zato sam se odlučila vratiti. Tih prvih mjeseci u gradu smo bili samo mi iz bolnice, policija i poštar. Malo po malo stvari su se pomicale na bolje, a mene je život odveo u poduzetničke vode. Otvorila sam „VU life centar“, vlastitu ginekološku ambulantu. U njoj svjedočim kako Vukovar ima budućnost, rađaju se mnoga djeca, u grad dolaze mlade obitelji iz raznih krajeva Hrvatske pa čak i inozemstva. Moja vizija Vukovara malo po malo se ostvaruje.

U kojoj je mjeri iskustvo rata utjecalo na vas u smislu da ste uspješna poduzetnica i žena koja ruši niz predrasuda svojim društvenim i političkim angažmanom?

Rat je definitivno u meni ostavio tragove koje ništa ne može izbrisati, ali vratiti ću se na početak našeg razgovora. On me isto tako naučio da promatram svaki novi dan kao dar i priliku da učinim nešto za sebe i svoju okolinu. Samohrana sam majka sina koji studira u Parizu, ostvarujem se na poslovnom planu i širim posao na estetsku medicinu, tražim nove izazove i svaki uspijevam svladavati dobrim dijelom i zbog toga što sam u ratu naučila da ne postoje prepreke koje nisu premostive i problemi koji se ne mogu riješiti. S tom mišlju želim ohrabriti i generacije koje dolaze i potaknuti ih da društvo koje smo uz veliku žrtvu postavili na noge tijekom rata oni grade u miru, bez mržnje i želje za osvetom. To je jedini pravi put.

Više o ratnom putu Mirjane Semenić Rutko možete saznati u njezinom gostovanju u podcastu Gdje si bio ’91?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Hrvatske braniteljice – jučer, danas, sutra koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.