Rekao je supruzi “Idem zbog svoje djece, idem zbog Hrvatske!”. Iz Kusonja se nije vratio. – poginuo heroj Petar Grubeša

Priča o zasjedi u selu Kusonje kraj Pakraca 8. rujna 1991. godine teška je i mučna, a svaki 20 ubijenih hrvatskih branitelja zaslužuje da se čuje njegova priča. Jedna od njih je i priča o Petru Grubeši, mladom domoljubu, prometniku na željeznici, obiteljskom čovjeku koji je bio među posljednjim ubijenima u bitci koja je ekranizaciju doživjela kroz igrani film “Broj 55”.

Petar Grubeša rođen je 10. veljače 1965. godine u srednjoj Bosni u Uskoplju (Gornji Vakuf) u Bosni i Hercegovini. Ondje je odrastajući s trojicom braće proveo prve godine života. Nakon prvog razreda osnovne škole Petar s obitelji, u potrazi za boljim životom, seli u Njemačku odnosno Hamburg. Nisu se ondje zadržali dugo. Petrov otac Franjo nakon godinu-dvije u selu Predavac kraj Bjelovara kupuje zemljište gdje gradi obiteljsku kuću i otvara restoran. Majka Janja bila je domaćica, žena koja je držala tri ćoška kuće i odgajala djecu. Petar je na koncu osnovnu školu završio u Rovišću te potom otišao u Zagreb gdje je upisao Željeznički obrazovni centar kojeg je uspješno završio i zaposlio se u Jugoslavenskim željeznicama. Radio je kao prometnik u Svetom Ivanu Žabnom i u Bjelovaru.

Bio je zaluđen Hajdukom, a često je slobodne vikende znao koristiti na utakmice „bilih“. Njegov šogor Željko sjeća se da je Petrova najdraža utakmica na kojoj je bio pobjeda Hajduka nad londonskim Tottenhamom 2-1 pred prepunim Poljudom 1984. godine u polufinalu Kupa UEFA-e. Petar je 1986. oženio Ivanku Serdarušić s kojom u Predavcu zasniva obitelj. Iduće 1987. dobili su sina Marka koji je ono malo uspomena koje ima na oca dobro pohranio u svojem srcu:

Ne sjećam se puno oca, ali po pričama znam da je volio sa mnom, a kasnije i s bratom provoditi slobodno vrijeme koje je imao. Te godine kada sam rođen bila je popularna pjesma „Stojim na kantunu“ grupe Đavoli i nju mi je stalno pjevao. Bio je društven tip, a prema pričanjima njegovih prijatelja bio je i strašan veseljak. Nekada mi u san dođe neka slika iz djetinjstva, no puno sam toga saznao od njegovih prijatelja i obitelji.

Jako puno uspomena s Petrom ima i Pero Crnković, njegov vjenčani kum:

Moja supruga bila je kuma Ivanki, a ja sam bio kum Petru. Bila su to bezbrižna vremena, a Petar je bio jako spontan čovjek. Odmah nakon vjenčanja Ivanka i on išli su u Opatiju na bračno putovanje na koje su spontano poveli moju suprugu i mene. Naime nakon vjenčanja rekli su nam da idu u Opatiju na sedam dana i pozvali nas da odemo s njima. Mi smo krenuli doma, no kada su nas pozvali otišli smo s njima bez previše razmišljanja. Često mi se u mislima pojavi njegov lik. Najčešće ga vidim nasmijanog kao prometnika na željezničkoj stanici s kapom i zastavicom. Imao je poseban osmijeh i upečatljiv pogled. Nas dvojica otišli smo u rat bez puno razmišljanja. Iz ljubavi prema našim obiteljima i domovini. Zajedno smo bili i u „A“ satniji s kojom smo u rujnu ’91. otišli u Pakrac. Iz akcije u Kusonjama on nikada nije vratio, baš kao niti moj drugi kum Nedjeljko Pekić, krsni kum mojeg sina. Taj dan uvijek sam tužan jer se sjetim njih i svih poginulih prijatelja iako je to rođendan moje supruge.

Domoljubni duh u kojem je Petar Grubeša odgajan od malena počeo je sve više dolaziti do izražaja, a on se s kumom učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu u Bjelovaru. Jednom prilikom putujući s utakmice Hajduka u Kninu se zapjevalo „Marjane, Marjane“ što ga je koštalo milicijskih batina, a ozbiljniji „incident“ dogodio se 1989. kada je umalo ostao bez posla nakon što je na željezničkoj stanici u  Bjelovaru maknuo hrvatsku zastavu sa socijalističkim obilježjima i postavio hrvatski stijeg s povijesnim grbom. Slijedeće 1990. rodio mu se sin Hrvoje, a kada je 1991. počela organizacija obrane Bjelovara Petar se među prvima uključio u nju. To dobro pamti i jedan od organizatora obrane Stanko Štimac:

Antun Perčulija i Mirko Pretula pokrenuli su izradu željezne križeve koji su trebali poslužiti kao cestovne barikade, a u postavljanju istih pomogli su im jako puno Petar Grubeša i njegov kolega s posla Marijan Dukić. Oni su došli s kamoničićem, „tamićem“, iz HŽ-a gdje su radili. Ja sam ih smjestio u štab Teritorijalne obrane gdje su spavali s dečkima iz diverzantskog voda koji su osiguravali važne objekte u gradu. Petar i Marijan bili su uvijek za akciju i što god je trebalo uvijek su bili na raspolaganju za prevesti što god je trebalo od tih križeva do minsko-eksplozivnih sredstava. Bili su brzi, spretni i neustrašivi. Imam dojam da se ničeg nisu bojali. Marijan je bio muškarčina uz grube crte lice, a Grubeša je bio mali, sitan i nježnih crta lica. Sušte suprotnosti. Kada se oformila „A“ satnija 105. brigade Zbora narodne garde poslao sam ih onamo kod mojeg nekadašnjeg đaka Miroslava Čermaka Micija, a ja sam nastavio s organizacijom obrane grada.

„A“ satnija u sklopu netom osnovanog Zbora narodne garde u Bjelovaru koja je ustvari bila 1. satnija 1. bojne 105. brigade formirala se u ljeto 1991. godine. Unatoč nedostatku naoružanja ti su dragovoljci stali među prvima u obranu zapadne Slavonije. Prvi teren Petru Grubeši bio je u kolovozu 1991. Podravska Slatina, da bi 2. rujna sa suborcima bio upućen u Pakrac. S tog se terena nikada nije vratio. Posljednji susret s ocem njegovom sinu Marku ostao je u sjećanju čitav život:

Ispraćamo ga mama, baka i ja. Mama je plakala, držala je Hrvoja i pitala ga je: „Pero pa jel uvijek moraš ići baš ti prvi?“ On joj je odgovorio: „Idem zbog svoje djece, idem zbog Hrvatske!“. U kamiončiću ga je čekao Marijan Dukić, otišli su u bazu i nikada ga nisam više vidio. Kao da ga sada vidim kako odlazi. To je valjda tako moralo biti.

I Petar Grubeša i Marijan Dukić otišli su 8. rujna 1991. godine u akciju u Kusonje iz koje se nikada nisu vratili, a Ante Bilić Zubo dobro pamti detalj da je Petar bio ozbiljno prehlađen:

Mi iz “A” satnije smo svi bili smješteni u Vladikin dvor, na prvu crtu bojišnice. Sa mnom u sobi bio je i Petar koji je bio bolestan. Imao je virozu i baš ga je treslo. Zapovjednik mu je rekao ako ne može ići neka da svoju pušku nekome drugome jer su u akciju išli samo oni koji su imali automatske puške. Petar je odlučio da će ipak otići on. Oko 7 sati njih 17 je otišlo u akciju i nikada se nisu vratili. S nama su u sobi, u desnom krilu Vladikinog dvora bili još Nedjeljko Pekić i Ivan Palić. U Kusonjama su poginuli svi iz te sobe osim mene. Pero i Nedjeljko su bili u grupi od tih 17, a Ivan je bio u drugoj grupi koja im je išla u pomoć, a u kojoj sam bio i ja.

Petrov otac Franjo nakon njegova nestanka učinio je sve kako bi došao do informacija o sinu. Potraga ga je cijelog okupirala, a na kraju je od nemoći i tuge preminuo u studenom 1991.

Legli smo navečer u krevet, baka, djed i ja. On je mene zagrlio, zaspali smo i ujutro se budim, drmam ga i dozivam… Baka me samo primila u naručje i iznijela u drugu sobu. Puklo mu je srce doslovno, a nikada nije saznao što je bilo s njegovim sinom. Tako je baka Janja u svega tri mjeseca izgubila i sina i supruga.“

Marko Grubeša

Posmrtni ostaci Petra Grubeše, zajedno s ostalim ubijenim braniteljima u Kusonjama, ekshumirani su koncem siječnja 1992. u masovnoj grobnici na predjelu Rakov potok između Kusonja i Brusnika. Na njegovoj ruci pronađen je i njegov sat koji mu je poklonio šogor Željko Serdarušić. Ante Bilić Zubo koji je bio prisutan na ekshumaciji pamti kako je sat radio cijelo vrijeme pod zemljom, a prestao je raditi pet minuta nakon što su izvadili posmrtne ostatke Petra Grubeše. Pokopan je 5. veljače 1992. godine na gradskom groblju u Bjelovaru.

Tragedija obitelji Grubeša umalo je, dvije godine nakon Petrove smrti, postala još i veća. Naime njegova supruga samo pukim slučajem preživjela je eksploziju mine pri polaganju vijenaca u Kusonjama 8. rujna 1993. godine

Od predstavnika obitelji išle su majka pokojnog Marija Posarića i moja majka Ivanka kao supruga poginulog Petra Grubeše. Trebala je položiti vijenac na mjestu njihovog stradavanja, no mislim da joj je prišao Stanko Palić i rekao „Nemojte gospođo, budem ja.“ Par trenutaka kasnije dok je polagao vijenac aktivirala se mina koja ga je ubila. Od eksplozije su stradali i Mirko Pereš te Željko Šegvić. Moja majka bila je ranjena.

Marko Grubeša

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija