Na današnji dan 2019. godine preminuo je komodor Ivica Tolić, jedan od najkarizmatičnijih i najomiljenijih zapovjednika u Domovinskom ratu.
Ivica je rođen u Imotskom 1. rujna 1968. kao prvo dijete obitelji Mate i Ankice Tolić. Imao je mlađu sestru Anitu i brata Matka. Djetinjstvo je proveo u zaseoku Crnoj Gori u selu Donji Vinjani kod Imotskog. Uz školske obveze pomagao je u poljoprivrednim poslovima i čuvanju stoke kojim se bavila njegova obitelj, odnosno baka Ana Tolić i očeva teta Iva Tolić koje su ga praktički odgojile. Otac Mate Tolić je bio gastarbajter u Njemačkoj, te je njegov rad bio glavni izvor egzistencije u obitelji.
Kao dječak u slobodno vrijeme je najradije igrao nogomet, čitao romane i stripove te hvatao grzdeline. Obzirom da je odgajan u katoličkom duhu kao dijete je ministrirao u mjesnoj župi svetog Roka. S vremenom i godinama postat će i strastveni lovac, ali poklonik i drugih športova, posebno nogometa i košarke.
Odgojen je u obitelji koja je pridavala važnost njegovanju nacionalnog identiteta, domoljublja i katoličkom odgoju kao što je to uobičajeno u Imotskoj krajini. Na njegovo odrastanje i sazrijevanje je utjecala činjenica da su njegov djed Mate Tolić i brat mu Jozo nestali, odnosno poginuli, u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici Hrvatskih oružanih snaga.
Nakon što je završio 1. razred elektrotehničke škole u Imotskom, upisao je Vojnu srednju školu u Zagrebu, nakon koje je upisao Mornaričku vojnu akademiju u Splitu.
Zbog političkih stavova u srednjoj školi će biti stegovno kažnjen zajedno s kolegom Zoranom Pržićem, koji će se kasnije također priključiti obrane Hrvatske u Domovinskom ratu. Istu srednju školu su u tom razdoblju polazili njegovi prijatelji i budući suborci u 3. bojni 4. brigade Slaven Zdilar i Zdenko Boban. Kako mu savjest nije dopuštala vojnu karijeru u jugoslavenskoj vojsci namjeravao se po završetku školovanja „skinuti“ i postati pomorac. Ipak kao i mnogim drugim Hrvatima raspad Jugoslavije i agresija na Hrvatsku promijenili su mu životne planove.
Prvi dodir s ratom doživio je kada je njegov rođak fra Željko Tolić 1990. godine otet na barikadama kod Civljana. Zajedno s drugim rođacima i sumještanima prosvjedovao je ispred policijske stanice u Imotskom tražeći da se njima da naoružanje da ga sami oslobode.
Iako je u proljeće 1991. obranio diplomski rad, Akademija mu je odbila izdati diplomu. Nakon što je predao zamolbu za odlazak, uz pomoć rođaka fra Zvonka i fra Radoslava Tolića 6. srpnja 1991 uspio je otići iz JNA, unatoč prijetnjama nadređenih, političkih komesara i KOS-ovaca. Istog dana se našao sa zapovjednikom 4. brigade Zbora narodne garde Ivom Jelićem te se stavio na raspolaganje. Ubrzo je raspoređen u 3. “imotsku” bojnu 4. brigade.
Više puta mi je istaknuo da mu je od svih vojnih i ratnih dužnosti to bilo najdraže razdoblje prema kojem je gajio izniman ponos i dijelio ga, kako je rekao, s najboljim sinovima Imotske krajine i zapadne Hercegovine. Njegovi suborci i on sa mnom su podijelili više anegdota iz tog razdoblja.
Matej Tolić, sin
Kad su bili u Kruševu, u kolovozu 1991. bio je pozvan da u svojstvu dozapovjednika 3. “imotske” bojne dođe na pregovore s JNA. Neposredno prije pregovora suborac Mario Tomasović, koji mi je ispričao ovu anegdotu, mu je dao američki revolver marke Ruger kalibra 44.magnum kojeg je on zadjenuo za pas. Mjesto pregovora je bilo na prometnici Benkovac – Obrovac koju su kontrolirali pripadnici 4. brigade ZNG, Major JNA i njegovi ađutanti su došli na pregovore u oklopnom vozilu u pratnji vojnika naoružanih dugim cijevima. Ivica Tolić je došao vozilom vinarije Imota u pratnji vozača Mije Ćorića i Ivana Tomića naoružan američkim revolverom. Major JNA je tražio od njega da ZNG odblokira prometnicu na što je on iskazao spremnost pod uvjetom da JNA i četnici odblokiraju sve prometnice od Splita do Zagreba na što je major ostao iznenađen i odgovorio mu da nema ovlasti. Tolić mu je na to rekao da nazove nekoga tko ima i da im prenese njegov prijedlog što je ovaj odbio jer su oni htjeli bezuvjetno povlačenje ZNG s blokirane prometnice. Major je primijetio neobični revolver i uputio kritiku da ne nosi standardni vojni pištolj, na što mu je otac odgovorio da JNA raspolaže s mnogo boljim i mnogo više oružja, ali da će pobjedu odnijeti hrabrost i odlučnost hrvatskog vojnika, imao on oružje koje je vojni standard ili ne. Na kraju su saznali kako je taj major JNA izvijestio svog nadređenog da su “zenge naoružani američkim revolverima srednjeg dometa”.
Opkoljeno Kruševo našlo se u rujnu 1991. u bezizlaznoj situaciji te ga Tolić i suborci napuštaju morskim putem. Već par dana kasnije zajedno s pripadnicima imotske bojne, 113. šibenske brigade, MUP-om i lokalnim stanovništvom vodio je oslobađanje vojarni Zečevo i Krušćica.
U listopadu 1991. godine sudjelovao je u presudnim trenucima obrane grada Zadra, na Bokanjcu. Na tom terenu je osvojio prvu neprijateljsku zastavu, ali i izgubio 5 suboraca i prijatelja iz 3. bojne. Tu bitku, jednu od najtežih u cijelom ratnom putu, ocijenio je kao bitku koja je donijela prevagu u ratu na tom području.
U studenom je imenovan za zapovjednika 3. bojne 4. gardijske brigade koju je vodio na drniško bojište, a zatim 1992. godine u oslobodilačke operacije na dubrovačkom bojištu te istočnoj Hercegovini. Jednom prilikom kraj njega je pala granata no geleri nisu pogodili, već ga je eksplozija odbacila te je zadobio ozljede i oštetio sluh. U bolnici se oporavljao do povratka sluha. Također, jednom prilikom bio je hospitaliziran i pušten na odmor jer su on i suborci razvili simptome i zdravstvene komplikacije zbog neredovite ishrane.
Nakon toga, koncem 1992. godine, imenovan je zapovjednikom 53. bojne mornaričkog pješaštva koju je vodio u operaciji „Maslenica“. U ratu je nastojao biti uvijek na terenu, s vojnicima, jer je vjerovao da se ne može biti dobar i kvalitetan časnik na drugi način.
Nepoznata je činjenica iz njegovog ratnog puta da ga je trebao nastaviti u 1. gardijskog brigadi Hrvatske vojske, no nedugo nakon što je dobio zapovijed od generala Bobetka isti ga je uputio na Južno bojište i imenovao zamjenikom generala Nojka Marinovića. Kraj rata Ivica Tolić dočekao je kao načelnik stožera Južnog bojišta. Iz godina na Južnom bojištu uz generala Marinovića je često isticao i generala Nijaza Batlaka Daidžu.
U prosincu 1991. oženio se za suprugu Vanju (rođenu Zdilar). Iduće godine u lipnju, dobio je sina Mateja koji oca, stalno angažiranog na ratnim terenima, praktički nije poznavao.
Osobno se slabo sjećam ratnog razdoblja, kroz maglu se sjećam odora, beretki i tog zanosa ali iz obiteljski priča znam da obzirom na očevo odsustvo nisam baš kao dijete pokazivao neko oduševljenje njegovim boravkom kući jer ga u biti nisam ni poznavao tako sam ga jednom pitao: „Zašto ti spavaš u našoj kući?“ Isto tako, znam da su u travnju 1992. s Južnog bojišta javili da je nestao u akciji, ali se javio nakon nekoliko dana da je sve u redu.
Matej Tolić, sin
Godine 1994. dobio je i sina Josipa. Po završetku Domovinskog rata, sukladno obrazovanju, ali i zapovjedi tadašnjeg političkog i vojnog vrha, 1997. godine prešao je u Hrvatsku ratnu mornaricu. U tom razdoblju završio je Ratnu školu kao polaznik prvog naraštaja, magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Splitu i završio Nato Defense College u Rimu. Zbog zdravstvenih problema 2008. godine umirovljen je s činom komodora.
U mirovini se posvetio društvenom angažmanu. Bio je među osnivačima Udruge veterana 4. gardijske brigade i prvi predsjednik Zbora udruga veterana gardijskih brigada. U fokusu njegova djelovanja bili su veterani Domovinskog rata i njihove obitelj, posebno ekonomska, socijalna i zdravstvena pitanja. U slobodno vrijeme se bavio lovstvom, kinologijom i vinogradarstvom. S vremenom je ušao i u politiku. Obnašao je funkciju zastupnika u Europskom parlamentu, u koji je ušao kao glas hrvatskih branitelja. U Europskom parlamentu je radio na mnogim problemima i pitanjima, ali vezano uz Domovinski rat je inzistirao da se na europskoj razini nastoji riješiti pitanje nestalih osoba i otete imovine u Domovinskom ratu i Drugom svjetskom ratu.
Pamtit ću ga prije svega po njegovoj ljubavi. Bio je čovjek koji puno davao svojoj, obitelji, prijateljima i svojoj Domovini i narodu, ali i njegovoj otvorenosti i zalaganju za sve hrvatske branitelje i njegovo poštovanje prema vrijednostima. Vjerovao je da naše vrijednosti ne mogu i ne smiju biti predmet kompromisa i trgovine bilo u politici ili svakodnevnom životu. Vjerovao je u Hrvatsku i njenu povijest i vrijednosti proizašle iz Domovinskog rata. Više puta je govorio i isticao kako je to bio rat protiv jugoslavenske komunističke agresije i srbijanske agresije za oslobađanje i stvaranje hrvatske države, ali i za hrvatski biološki opstanak te da unatoč trenutnim problemima moramo imati na umu da je Hrvatska teško izborena i da se u suprotnom slučaju, odnosno u slučaju pobjede JNA i pobunjenih Srba ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata.
Matej Tolić, sin
Ivica Tolić za svoje ratne zasluge i hrabrost odlikovan je najvišim vojnim odličjima – Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera i Spomenicom domovinskog rata. Preminuo je 31. kolovoza 2019. godine, samo dan prije 51. rođendana. Pokopan je na groblju župne crkve Svetog Roka u Vinjanima Donjim.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.