Maleno ličko selo Vaganac, smješteno na prometnici Grabovac – Bihać, našlo se u ljeto 1991. u ratnom vihoru, u poluokruženju zajedno s obližnjim Drežnik Gradom. U vrlo nezahvalnom položaju ta dva sela trpjela su povremene minobacačke napade, a policajci koji su radili pri Policijskoj ispostavi Drežnik Grad često su imali neugodne situacije s građanima srpske nacionalnosti. Ipak ono što se dogodilo 27. kolovoza 1991. u središtu Vaganca nitko nije očekivao.
Braća Jure i Ante Pavlić u kolovozu 1990. otišli su iz rodnog Drežnik Grada u Zagreb i ondje završili Tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, a zatim se kao prvi hrvatski branitelji vratili u svoj kraj. Kobne večeri braća Pavlić krenula su na svoj uobičajen posao na nadzornu točku u Vaganac. Naputak MUP-a iz Zagreba bio je izbjegavati incidente sa srpskim stanovništvom koji bi JNA dali povoda za napad.
Oko 20 sati zaustavili su na kontrolnoj točki maleni kamion, tzv. „tamić“, u vlasništvu Nacionalnog parka Plitvička jezera. Kamiončić je naišao iz smjera Donjeg Vaganca te se kretao prema Grabovcu odnosno ličkoj magistrali. Njime je upravljao Rade Keča iz Rešetara, a do njega, na mjestu suvozača, sjedio je Janko Jerković iz Donjeg Vaganca.
Policajac Jure Pavlić podigao je stop-palicu te došao do vozačevih vrata kada se začuo pucanj. Jure je zateturao krenuvši prema zadnjem dijelu kamiončića, a njegov brat Ante koji je stajao ispred vozila otvorio je vatru iz automatskog oružja prema vozačkoj kabini te usmrtio Keču i Jerkovića. Juri Pavliću brzo je pružena prva pomoć te su ga suborci teško ranjenog odvezli do Doma zdravlja u Slunju. Nažalost putem je preminuo. Napadači su čitavu noć ostali ležati na cesti prekriveni plahtama. Slunjski župnik Mile Pecić u svojem, kasnije objavljenom, dnevniku zabilježio je:
Ova su dvojica po zlu poznata u ovome kraju. Slučaj će dobiti jake emocionalne naboje i s katoličke i s pravoslavne strane. Potaknut će nova ubojstva i ne vidim kraja toj spirali bezumlja.
Idućeg dana na očevid su pristigli pripadnici JNA u oklopnom vozilu te policajci iz Policijske stanice Slunj. JNA je dopustila policajcima samo da fotografiraju mjesto krvavog obračuna, ali ne i da izvrše očevid. Cijeli događaj natjerao je hrvatsko stanovništvo da pobjegne iz središta sela, a monsinjor Mile Pecić organizirao je evakuaciju žena i djece prema hrvatskom Primorju. Isti svećenik 29. kolovoza je na sprovodu Juri Pavliću na mjesnom groblju u Drežnik Gradu vodio sprovodne obrede. U svojem Zakopanom dnevniku zapisao je:
Moj put u Drežnik osiguravala su dvoja policijska kola s civilnim tablicama. Posebno su mi ostale u sjećanju riječi Jurine mame koja je u grču bola ponavljala: “Koliko još treba biti žrtvovano naših janjaca za slobodu Hrvatske”. Pogreb je protekao mirno i dostojanstveno. Viđen je velik broj uniformiranih policajaca. Na Misi u crkvi istakao sam u homiliji da žrtve ne mogu biti uzaludne kao ni žrtva ovog mladića. Na groblju je odred policajaca ispalio počasne plotune u čast poginulog. Među rodbinom nije bilo oca koji je na radu u Njemačkoj; stigao je do Zagreba, ali dalje nije mogao zbog četničke blokade ceste u Tušiloviću. Također brat pokojnog, iz istog razloga, nije mogao doći kao i mnogobrojna rodbina iz Zagreba i Rijeke. Tek što je završio pogreb preletio je iznad Drežnika, u niskom letu, jugo-avion (što može biti redoviti let ali u ovom slučaju pobuđuje sumnjičavost). Doznao sam da su isti dan pokopani teroristi stradali skupa s pokojnim Jurom (op. a. Rade Keča i Janko Jerković pokopani su na pravoslavnom groblju u Ličkom Petrovom Selu).
Jure Pavlić u trenutku pogibije imao je nepune 24 godine i bio je prvi poginuli branitelj iz (današnje) rakovičke općine u Domovinskom ratu. Njegov godinu dana stariji brat Ante zajedno s mještanima i suborcima prvom polovicom listopada 1991. napustio je drežnički kraj koji je okupiran od strane pobunjenih Srba i JNA. Ubrzo se priključio Hrvatskoj vojsci. Točno godinu dana nakon što je izgubio Juru, 27. kolovoza 1992. godine i sam je izgubio život nakon što je teško ranjen u izvidničkoj akciji na slunjskom poligonu. Iza njega ostala je supruga Marija s 2-godišnjom kćerkicom Antonijom te jednogodišnjim sinčićem Jurom.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.