Teško ranjenog gradistu ostavili u mravinjaku da ga mravi grizu – zasjeda u Smrtiću

Kao početak rata na novogradiškom bojištu možemo istaknuti 15. kolovoza 1991. godine kada su srpske paravojne snage minobacačima napale položaje MUP-a i ZNG-a na području vile “Partizanke” kod Okučana. Istog dana na ceste koje vode prema selima na okučanskom području u kojima su većinom živjeli Srbi postavljene su barikade od srušenih stabala, a čuvali su ih naoružani civili. Ipak idući dan, 16. kolovoza, možemo nazvati danom kada je počela bitka za Okučane.

S manjom ili većom žestinom borbe su se 16. kolovoza 1991. godine vodile cijeli dan. Prekinut je željeznički promet, a povremeno se prekidao i promet autocestom. Pripadnici prometne policije pod kontrolom su držali cestu od Nove Gradiške prema Okučanima i magistralnu cestu od Okučana prema Bosanskoj Gradiški.

Pripadnici Zbora narodne garde i pričuvnog sastava MUP-a, uputili su se iz Nove Gradiške, točnije dvorca u Cerniku, prema Gornjim Bogićevcima. Ipak do Hrvata kojima su ondje trebali pomoći nikada nisu stigli. Probili su se do sela Smrtić i ondje upali u zasjedu. Naime kod zatvorenog ugostiteljskog objekta primijetili su skupinu žena i djece. Kada su se približili tom mjestu, žene i djeca u ušli u osobne automobile i odvezli se.

Tada je na gardiste iz kuća, gospodarskih zgrada i zaklona nedaleko sela otvorena unakrsna vatra iz lakog i teškog pješačkog oružja. Sreća u nesreći je bila što neiskusni teroristi nisu s tromblona poskidali osigurače pa oni nisu eksplodirali. Borbeno oklopno vozilo koje ih je došlo izvući također je stradalo te se povuklo u pravcu Nove Gradiške, a nakon par sati došlo je do predaje pripadnika hrvatskih snaga. Vjekoslav Šarić iz Opatovca i Stjepan Dukanović iz Podvrškog nisu preživjeli ovaj napad.

Vjekoslav Šarić bio je pogođen odmah nakon izlaska iz vozila i ležao je mrtav na cesti. Teško ranjeni Miroslav Terzić ležao je u lokvi svoje krvi i na mravinjaku gdje su ga mravi počeli gristi. U tako teškom stanju čuo je razgovor tih prokletnika kako mu ne treba skraćivati muke jer će i tako biti mrtav. Bilo im je veći užitak pustiti da ga na mravinjaku grizu mravi kako bi umro u što većim mukama. Miroslav je nadjačao smrt i ostao živ, ali posljedice teškog ranjavanja ostavile su traga na njemu, danas 100% invalidu. Ranjeni su bili Zdravko Curić u nogu i Josip Josipović u ruku. Njima dvojici pokušao je pomoći Stjepan Dukanović, ali su ga tom prilikom četnici teško ranili. Sva trojica ranjenih prevezeni su u Okučane gdje im je pružena prva liječnička pomoć. Adekvatnu pomoć Dukanović nije dobio pa je zbog posljedica ranjavanja kasnije umro. Curić i Josipović su prebačeni u bolnicu Pakrac gdje ih je drugi dan oslobodila specijalna policijska postrojba iz Lučkog, a zatim ih prevezla u bolnicu Rebro Zagreb.

Josip Mikšić: “Dva fronta”

Nakon zasjede u Smrtiću, u večernjim satima oklopna postrojba Banjalučkog korpusa JNA, koja je iz Banja Luke u Bosansku Gradišku došla s 20 tenkova i bila stacionirana na nogometnom igralištu NK „Kozara“, otvorila je vatru iz tenkovskih topova po Staroj Gradiški, a borbeni zrakoplovi JNA raketirali su policijsku ispostavu u Staroj Gradiški. Osim raketama iz zrakoplova su po policiji djelovali i teškim strojnicama. Budući da se nisu mogli oduprijeti napadu zrakoplova i tenkova, postrojbe policije i ZNG-a su se počele povlačiti magistralnom cestom Stara Gradiška – Okučani, prema autocesti. Bio je to uvod u okupaciju Okučana koja je uslijedila idućeg dana.

Izvori
Literatura
Mikšić, Josip. Do smrti i natrag. Arca d.o.o.; Grad Nova Gradiška, 2010.
Mikšić, Josip. Dva fronta. Nova gradiška: Tiskara Nova Gradiška, 2021.

Internet
Novagra.hr: “NOVOGRADIŠKI RATNI SPOMENAR (2) – Banjalučki korpus JNA prelazi Savu”, pristup ostvaren 15. kolovoza 2024., https://www.novagra.hr/novogradiski-ratni-spomenar-2-banjalucki-korpus-jna-prelazi-savu/

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Podijeli članak