“Vidio sam ranjene i krvave prijatelje” – prvi napad na Ćelije

Ćelije, maleno slavonsko selo na rubu vukovarske općine postalo je u srpnju 1991. godine simbol stradanja Hrvata na početku Domovinskog rata. Njegova obrana do tada se bazirala na malobrojnim i slabo naoružanim domaćim dragovoljcima, pripadnicima pričuvnog sastava vinkovačke policije. Koncem lipnja njima je iz susjedne Bobote upućen ulitmatum za predaju oružja koju branitelji nisu prihvatili.

Radi zaštite mještana od pobunjenika iz Bobote i Silaša, u Ćelije je upućena 1. satnija 2. bojne novoosnovane 106. brigade. U jutarnjim satima 4. srpnja 1991. na zahtjev branitelja Ćelija, odlukom zapovjedništva iz Osijeka, prema Ćelijama je poslana izviđačko-diverzantska skupina sa oružjem i streljivom koju je predvodio Mirko Grošelj, načelnik osječkog SIS-a odnosno Sigurnosno informativne službe MORH-a.

Svojim dolaskom, Grošelj je iznio nekoliko zamjerki na dotadašnju obranu sela koja se odnosila na cestu prema Silašu. Stoga je prema toj cesti poslao šestoricu svojih branitelja čiji je zadatak bio spriječiti svaki pokušaj napada neprijateljskog pješaštva. Ova cesta imala je izrazitu važnost za Ćelije jer je to bio jedini mogući izlaz mještana iz Ćelija.

U trenutku izbijanja šestorice branitelja na Silašku cestu vozilom land rover, na odvodnom kanalu dočekao ih je dugi rafal, a nakon njega otvorena je vatra sa svih strana. Vatru su, prema svjedočenju preživjelih, otvorili i snajperisti. Četvorica branitelja su odmah bila ranjena, od kojih dvojica teško. Ostali branitelji, uključujući dvojicu lakše ranjenih, uspjeli su pronaći zaklon i organizirati obranu. Branitelji su međusobno dozivali jedan drugog provjeravajući u kakvom je tko stanju. U tom događaju Antun Slivka izjavio je u jednoj od knjiga Davora Runtića iduće:

Vidio sam ranjene i krvave prijatelje koji leže u našoj blizini, no nismo im mogli pomoći jer su stalno pucali na nas. Ja sam ranjen u ruku, no uspijevam dopuzati do kanala. Kraj mene je pao Damir Pavičić, pogođen iz snajpera u glavu.

Nakon pucnjave, zavladao je potpuni muk. Neprijatelji su pogođene branitelje okretali kako bi utvrdili jesu li živi ili ne. Kada su došli do Branka Džanke, koji je bio teško ranjen, on se pretvarao da je mrtav, te je u tom trenutku, također teško ranjeni, Dragutin Bedžul namjerno na sebe privukao pozornost kriknuvši. Tada je neprijatelj u njega ispalio cijeli okvir iz svog automata.

Zapovjednik Grošelj zatražio je iz Osijeka dolazak hitne pomoći koju su na putu do Ćelija dopratila dva tenka JNA. Tako je kolima hitne pomoći Branko Džanko odvežen u osječku bolnicu gdje je spašen. Dragutin Bedžul i Damir Pavičić u prvom napadu na Ćelije postali su jedni od prvih osječkih branitelja poginulih u Domovinskom ratu, a mještani Ćelija su tri dana kasnije protjerani iz svojih domova.

Naslovna fotografija – pokojni Bedžula i Pavičić stoje prvi s lijeva sa suborcima u osječkoj Tvrđi

Izvori
Literatura
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata – knjiga 12. Vinkovci – Šibenik: neobična naklada, 2006.
Mihanović, Ivan. “Obrana Osijeka 1991. godine”. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 2020.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta (Ne)poznate bitke Domovinskog rata koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.