Na današnji dan, 19. lipnja 1968. godine, u Zagrebu je rođen heroj Domovinskog rata i obrane grada Vukovara Damir Krsnik.
Dado, kako su ga zvali prijatelji odrastao je u naselju Žitnjak s bratom blizancem te dvije sestre i roditeljima Alojzom i Marijom. Ondje je završio osnovnu školu nakon koje je upisao srednju „Prvomajsku“, danas poznatu kao Strojarska tehnička škola Faust Vrančić. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja odslužio je redovni vojni rok u JNA (Kraljevo, Srbija), a kasnije je počeo raditi u jednoj zagrebačkoj tiskari. Volio je nogomet, navijao je za Dinamo, a jedno vrijeme igrao je za Nogometni klub Inker iz Zaprešića.
Za potrebe knjige Nisu zaboravljeni, autorice Tanje Belobrajdić, prisjetio ga se Stjepan Vokić, čija je majka Ljilja Damiru predavala u osnovnoj školi:
Damira sam poznavao jer mu je moja majka predavala u školi, a kako u Petruševcu gdje su stanovali u to vrijeme nije bila crkve, on i njegov brat su dolazili na misu u Zvonimirovu, u crkvu Majke Božje Lurdske. Odmah se vidjelo da je to jedan lijepo odgojen mladić, topla i pristojna osoba od koje nikada nisam čuo ružnu riječ. Bio je katolik i već tada nije skrivao kako je hrvatski orijentiran. Molim Vas, naglasite da je bio poseban. Doista poseban.
Početkom Domovinskog rata, ovaj Bad Blue Boys, dragovoljno je stao u obranu domovine. Već u proljeće 1991. otišao je u Rakitje gdje je postao pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH iz koje je ubrzo osnovana 1. A brigade Zbora narodne garde, popularni „Tigrovi“. Prvi teren s njima bila mu je istočna Slavonija – Erdut i Dalj. Početkom kolovoza, sa suborcima iz 2. satnije 2. bojne koje je vodio Zlatko Horvat, ušao je u Vukovar. Ta skupina dala je velik doprinos u obrani Borova naselja gdje se istaknula u borbama na položaju „Trokatnica“.
Uvijek je bio miran, razborit, iznimno privržen obitelji i prema nama sestrama zaštitnički nastrojen. Posljednji put smo ga vidjeli kada je nakratko, tri dana prije odlaska u Borovo naselje, došao kući. Bila sam najmlađa, pa mi je uvijek donosio čokoladice koje su dobivali nakon ručka u Rakitju, čuvao bi ih za mene. Kada bi odlazio, pratila sam ga na stanicu desetak minuta udaljenu od naše kuće. Voljela sam ga ispratiti, a i on me uvijek zvao da idem s njim. Dok je bio u Vukovaru, javio se kratko nekoliko puta, posljednji put 1. studenog. Mi tada nismo imali telefon, zvao bi u Mjesnu zajednicu gdje je uvijek netko dežurao, a mi bi se trčali javiti. Uvijek bi rekao kako je sve u redu, da je sve dobro, ali mi smo znali da nas samo tješi, vidjeli smo na televiziji što se događa i jako smo se brinuli.
Nada, sestra
Osim u Borovu naselju, Damir je kao ispomoć odlazio pomagati obrane i drugih dijelova Vukovara. Tako je jednom prilikom s Blagom Zadrom odlazio i na najtežu crtu obrane grada na Sajmištu.
Dado je bio jedan prekrasan dečko, znao sam ga otprije s utakmica, često smo zajedno putovali na gostovanje Dinama, super kao civil, a takav je bio i kao zapovjednik odjeljenja. Samo sve najbolje o njemu mogu reći. (…) Iako smo zajedno krenuli iz Rakitja kao pripadnici jedinice za specijalne namjene, nakon niza terena završili smo u Tigrovima čiji je zadatak bio otići u Vukovar. Dado je bio iznimno spretan i požrtvovan vojnik, pa je ubrzo postao zapovjednikom. Ja moram napomenuti da mi je igrom slučaja moj prijatelj spasio, ako ne život, a onda sigurnog ranjavanja. Bili smo na položaju iznad Borova i Dado me je, nakon što sam došao s noćne, pitao bi li mogao otići čuvati jednog ekonoma. Naravno da sam pristao… A tada je krenuo raketni napad. 6 mrtvih i 18 ranjenih. Moji suborci koji su ostali u kući iz koje me Dado poslao na drugi zadatak su svi teško izranjavani.
Darko Zlodi, suborac
Kada je postalo jasno kako borbenih sredstava više nema, te da je pitanje dana i sata kada će obrana već malobrojnih branitelja biti slomljena, 14. studenog 1991. godine Damir Krsnik odlučio je da će sa suborcima krenuti u proboj. Ispostavilo se da je to bila greška. Pri pokušaju da se izvuku iz okruženja naišli su na mine koje su se aktivirale. Osim Krsnika smrtno su stradali Nedjeljko Husnjak i Stjepan Vusić dok su Darko Zlodi i Renato Smogar teško ranjeni. Kobne noći prisjetio se Zlatan Bašić:
Dana 14. studenog 1991. godine, oko 6-7 sati poslijepodne, dolazimo s Trpinjske ceste Damir Krsnik Tigar, Zoran Janković, Marović Ante – Bokser i ja na trokatnicu radi dogovora oko proboja. Tu smo se našli nas dvadesetak, Tigrova, Varaždinskih policajaca i momaka iz Našica. Domaćih, osim Jankovića i Marovića nije bilo ili se ja ne sjećam. Puno smo razgovarali i dogovarali kako, kuda i koliko ljudi. Kako se k nama jedan sinoć vratio i rekao da su upali u zasjedu putem uz prugu preko Bršadina i svi izginuli, iako zapravo nisu bili, poginula su ih četvorica, a 50 ih je prošlo, što mi tada nismo znali, nije nam se išlo tuda nego smo htjeli probati neki drugi pravac. Ekipi s trokatnice se taj pravac uz prugu činio najbolji i vjerojatno je i bio i da se ovaj noć prije nije vratio i rekao da nas čekaju, išli bi tuda.
Nakon dugih razgovora ipak je odlučeno, a nas četvorica smo i bili najviše za to, da idemo preko trokatnice prema Crepulji, iza Ličke ulice, Slavonske ulice, Hercegovačke, Orlovače na Lipovaču, između Bršadina i Pačetina, pa u Nuštar. Nekako smo razmišljali da jeste duže, ali mislili smo kako će četnici više paziti ispred njih nego iza svojih leđa. Oko dva sata iza ponoći, kiša je prestala padati i počelo se razvedravati. Neki momci su bili i protiv da se ide jer se vidi po mjesečini. Uglavnom je pala odluka da se ipak krene, pa kako bude, još je bilo rečeno da se nosi što manje opreme. Skidale su se i pancirke i šljemovi.
Kako je Nedjeljko Husnjak postavljao naše mine, on je išao prvi. Išli smo kroz voćnjak, loze, njive i došli do kukuruza. Sigurno smo išli i više od 300 metara. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem glasove, priču. Nekako mi se činilo da je tenk iza kukuruza. Krsnik je odlučio otići naprijed do Husnjaka da vidi što se događa i gdje smo. Naišli su na žicu koju su dodavali jedan drugome i onda, bum, zasvijetlilo, grunulo, bljesak, tada su počeli pucati po nama, u stvari, prema pravcu eksplozije, nas nisu vidjeli. Mi smo ležali, netko je zvao Husnjaka, Krsnika, ništa ni glasa, pa Zlodija, on se javio. Čulo se jecanje, hroptanje, ali nije bilo odgovora. Počeli smo i mi pucati po njima, pa su se oni utišali, sakrili. Malo se situacija smirila i mi smo se morali vratiti. Ne znam koliko dugo smo išli natrag, Tigrovi su pomagali ranjenima. Kad smo došli do trokatnice, čuo sam da su stradali Husnjak, Krsnik i Vusić, a bilo je i ranjenih.
Ta kolona i to minsko polje nije bila samo Damirova odluka. Ali je bila da ide drugi iza Husnjaka kroz čije mine smo prvo išli. Mene je zapalo u drugom dijelu kolone sa Zoranom Jankovićem i bokserom Marovićem od domaćih, ostali su bili Tigrovi, policajci iz Varaždina i Zagorja i dio branitelja iz Našica. Upali smo u mine, momci su poginuli, neki ranjeni. Rat, sudbina, Bog, zla sreća. I dan danas mi je teška ta noć.
Trojicu poginulih nije bilo moguće izvući pa je njihova tijela pokopala neprijateljska vojska. Posmrtni ostaci Damira Krsnika ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju te identificirani i pokopani u lipnju 1997. na zagrebačkom Miroševcu.
Izvori
Literatura
Belobrajdić Tanja, Nisu zaboravljeni: Grad heroja. Zagreb: Despot infinitus, 2020.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Internet
Snježana Vučković: “Mladić apelira preko Facebooka: ‘Može li mi netko nešto reći o mom poginulom stricu?’ Mi mu kažemo: ‘Budi ponosan na njega!’ Evo priče o heroju Dadi…”, Dnevno.hr, pristup ostvaren 19. lipnja 2020., https://www.dnevno.hr/domovina/mladic-apelira-preko-facebooka-moze-li-mi-netko-nesto-reci-o-mom-poginulom-stricu-mi-mu-kazemo-budi-ponosan-na-njega-evo-price-o-heroju-dadi-142807/
Tanja Belobrajdić: “Za Vukovar kao tigar: Damir Krsnik imao je samo 23 godine kada je dao život za domovinu”, Direktno.hr, pristup ostvaren 19. lipnja 2021., https://direktno.hr/direkt/za-vukovar-kao-tigar-damir-krsnik-imao-je-samo-23-godine-kada-je-dao-zivot-za-domovinu-195044/
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.