“Imao je 23 godine, ali o svojim ročnicima brinuo se kao otac.” – poginuo heroj Dragan Renje

Na današnji dan 1993. godine na skradinskom ratištu nesretnim slučajem poginuo je pripadnik 113. šibenske brigade i heroj Domovinskog rata Dragan Renje.

Dragan je rođen 11. travnja 1970. godine u Šibeniku, a odrastao je u obližnjem mjestu Vrpolje u obitelji majke Danire i oca Ive zajedno s mlađom sestrom Mirjanom. Bili su skromna obitelj, a otac je bio tesar. Dragan je osnovnu školu završio u Vrpolju, a srednju u Šibeniku te stekao zvanje elektrotehničara. Odmah potom otišao je na odsluženje vojnog roka u JNA.

Nas dvojica bili smo jako bliski. Znali smo se praktički cijeli život, čak smo bili i neki daljnji rod. Bila su to nezaboravna druženja i izlasci. Imao je brod pa smo nas 5-6 momaka i cura se skupili i plovili po našim šibenskim otocima, a njegov ćaća je imao vikendicu u Grebaštici te smo i tamo često znali ići. Kada je nešto trebalo ništa mu nije bilo teško. Kada se vratio iz JNA našao je nekakav sezonski posao i od zarađenih novaca položio je vozački i kupio je bijelog fiću. E to su bili dani. Palo bi nam na pamet ajmo negdje na piće. U našem selu nije bilo kafića pa smo išli u obližnju Brodaricu, skupili bi nešto novaca, a on bi iz ćaćinog traktora uzeo dvije litre goriva kako bi mogli s fićom na piće. Pamtim ga i po tome što je po struci bio elektrotehničar. Volio je popravljati radio aparate, tako je i u ratu počeo kao vezista.

Ivo Plenča. prijatelj i suborac

Početkom agresije na Hrvatsku, u rujnu 1991. godine, Dragan je dragovoljno pristupio 113. šibenskoj brigadi Hrvatske vojske. Obnašao je dužnost vezista-izvidnika pri samostalnoj bitnici minobacača 120 mm kojom je zapovijedao Branko Smrček. Bili su jedna od prvih bitnica s minobacačima toliko velikog kalibra u Dalmaciji te su dali značajan doprinos u obrani Šibenika te na skradinskom i drniškom ratištu.

Tijekom prve polovice 1992. Dragan je sudjelovao u operacijama na Južnom bojištu odnosno u obrani i oslobađanju doline Neretve te dubrovačkog zaleđa. U rujnu 1992. godine prešao je u 2. satniju 1. pješačke bojne. Tada je 113. brigada preustrojena iz pričuvno-djelatne u pričuvno-ročnu brigadu, a Dragan je u njoj zapovijedao jednim vodom. Mlade ročnike vodio je i u operaciji „Maslenica“ tijekom koje je iskazao veliku hrabrost. Poslije Maslenice“ nastavio je s radom na izobrazbi ročnih vojnika, i s borbenim djelovanjima u skradinskom zaleđu na prvoj crti obrane.

Bio jedan od najodgovornijih i najozbiljnijih zapovjednika unatoč njegovim mladim godinama. Svoju ročnu vojsku volio je i štitio kao otac i radije je on izvršavao zadaće nego slao njih da ih obavljaju. Oni kada su dolazili kod nas, to su bila djeca koja su iz škole išla na prvu crtu. Pazio ih je i stalno provjeravao, to ga je na kraju i stajalo života. Mi bi se obično poljskim telefonom najavljivali kada bi išli u obilazak no kako je on išao zaista često očito je to zaboravio učiniti.

Nenad Renje, rođak i suborac

Njegova pogibija kod sela Bićine kraj Skradina splet je nesretnih okolnosti i neiskustva.

Dragan je išao u obilazak straže na prvoj crti. Bila je mrkla noć i bilo je vrlo oblačno. Vojnici su trebali biti raspoređeni na dvije pozicije 5-6 metara jedan od drugoga. Inače bi bila dva na jednoj poziciji no zbog bolesti ili tko zna čega bili su po raspoređeni po jedan. Kada je Dragan došao do prvog položaja nije zatekao nikoga. Ročnik koji je trebao tu biti vjerojatno se iz straha sklonio kod kolege na položaj do. Kada je Dragan došao do tog položaja jednostavno su ga njegovi vojnici ubili. Mislili su da im se približio neprijateljski vojnik. Ja nisam bio tamo te noći već sam stigao idućeg dana. Tri rafala su ispalili prema njemu i jedan metak je pogodio aortu i to je bila trenutna smrt.

Ivo Plenča. prijatelj i suborac

Zbog iskazane hrabrosti, profesionalnosti i znanja u provođenju obuke i borbenog djelovanja ročnih vojnika, ukazom Predsjednika Republike Hrvatske, Draganu je posthumno dodijeljen čin poručnika Hrvatske vojske. Vrpolje pamti svojeg heroja Dragana Renju, jedinog mještanina koji je položio život u Domovinskom ratu.

Ulica u kojoj je on živio, a u kojoj danas živim ja nosi njegovo ime. Osim toga počeli smo uz pomoć našeg župnika don Ante i Gospe Vrpoljačke organizirati memorijalni nogometni turnir nazvan njegovim imenom. Njegov grob je do groba moje obitelji i svaki put kada dođem na obiteljsku grobnicu pomolim se i za Dragana. Bude mi teško, ali na nama je da opraštamo, a dragi Bog vidi sve.

Nenad Renje, rođak i suborac

Naslovna fotografija – Dragan Renje i Sandra Burazer 1990. godine, oboje dragovoljci Domovinskog rata

Izvori
Literatura
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (II). knjiga). Zagreb: Hrvatska zejdnica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, 2009.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ive Plenče, prikupljeno 22. lipnja 2022.
Usmeno svjedočanstvo Nenada Renje, prikupljeno 22. lipnja 2022.