Hrvati su u miru pekli rakiju, netko ih je odveo i bacio u obližnju jamu – ubojstvo šestero civila u Gornjem Furjanu

Jedan od nizu potresnih zločina počinjenih sa svrhom etničkog čišćenja slunjskog kraja dogodio se kraj sela Gornji Furjan 5. travnja 1992. godine na predjelu poznatom pod nazivom Jamurine. Tog dana popodne nepoznati počinitelji ubili su ondje Vida Šegavca, Pavu Žgelu Jurišina, Pavu Žgelu Stipina, Vida Žgelu, Mariju Žgelu i Milu Cindrića.

Ti su ljudi, mahom starije životne dobi, nakon okupacije njihovog Furjana u studenom 1991. napustili svoja ognjišta i pobjegli u Bosnu. Međutim vratili su se natrag jer im je okupatorska vlast jamčila siguran i normalan život. Bila je to, pokazalo se, velika greška.

Marija Žgela koja je imala 80 godina ubijena je hladnim oružjem, a ostalih petero nesretnika ubijeno je iz vatrenog oružja, uglavnom hicima u predjelu glave. Svi su bačeni u jamu izuzev Vida Šegavca čije je tijelo ostalo pored nje. Da nije, možda nikada ne bi bili ni pronađeni.

Jedna od stanovnica Gornjih Furjana koja je pobjegla iz sela nakon ovog ubojstva, Draga Šegavac, opisala je hrvatskoj policiji kako je doživjela taj kobni 5. travnja:

Toga su dana Vid Šegavac i Vid Žgela pekli rakiju, te su stavili rakijski kotao na traktor i otišli do kuće Vida Žgele, koja je udaljena od moje kuće 500 metara. S njima je bio i Mile Cindrić-Ičma, Pave Žgela, sin Jurišin, Pave Žgela, sin Stipin i Marija Žgela. Ja sam ostala kod kuće, jer sam imala posla, a sa mnom i moja majka Marija. Negdje popodne istoga dana čula sam od Vidove kuće da riče krava i ja sam pošla, kad sam obavila poslove, k njima. Došla sam do kuće Pave Žgele i tada sam vidjela da su vrata na njihovoj kući širom otvorena, a oko kuće su šetale kokoši i mačke. Zvala sam Pavu, ali se nije odazivao. Istjerala sam kokoši i mačke, zatvorila vrata i pošla prema kući Vida Žgele, gdje su oni taj dan pekli rakiju. Kad sam došla, nisam našla nikoga, ušla sam u kuću, a na stolu je stajalo jelo i tanjuri čisti, jer još nisu jeli. Mislila sam da su tu negdje, zvala sam ih, ali se nitko nije odazivao; vidjela sam da su rakiju ispekli, a u peći je bilo još dosta žara. Zvala sam ih ponovo, ali se nitko nije odazivao. Tada sam pomislila da su ih četnici odveli negdje nešto raditi, kao što su ih odvodili na rad u furjansku školu koja se popravljala. Pritvorila sam vrata Vidine kuće, te krenula k svojoj. Kad sam došla do kuće čula sam dva rafala iz automatskog oružja iz smjera šume Mašvina. Došla sam kući, te rekla majci Mariji da tih ljudi nema i dok smo nas dvije razgovarale, k nama je došla Jelena Cindrić-Cuja. Ona je taj dan bila kod svoje kuće u Sastavku i tada sam joj rekla da sam bila kod kuće Vida Žgele, ali da nisu tamo. Jelena je otišla i sama provjeriti, ali ubrzo se vratila nazad. Spustila se noć, pa smo se bojale po noći ići četnicima u komandu da vidimo znaju li oni gdje su naši ljudi. Tako smo odlučile tu noć čekati, a pošto se nisu pojavili, ja sam ujutro, oko 8 sati otišla do njihove komande, te se raspitivala o njima. Bogdan Ćosić rekao mi je što nisam odmah prijavila nestanak, i kad sam dala izjavu da sam jučer oko 16 i 30 sati čula dva rafala iz smjera Mašvine, digao je vojsku i otišli su pretraživati teren, a meni je rekao da idem doma i da će me obavijestiti pronađu li ljude. Istoga dana, oko 14 sati, Ćosić je došao k meni s još par vojnika, te mi je rekao da su ih pronašli poubijane.

Ubijene Hrvate pokopali su na groblju u Lađevcu Hrvati iz Videkić Sela u zajedničku grobnicu, a Milan Končar nad nju je stavio križeve. Nakon operacije “Oluja” njihova su tijela ekshumirana te im je priređen kršćanski pokop 28. rujna 1996. godine.

Spomenik ubijenim mještanima Furjana

Ovo strašno ubojstvo počinjeno je neposredno pred dolazak mirovnih snaga UNPROFOR-a na to područje sa svrhom zastrašivanja Hrvata koji su ostali živjeti u svojim domovima, ali i onih koji su se planirali vratiti u njih. Tako je i bilo. Posljednja Hrvatica napustila je Gornji Furjan 1993. godine, a ono je potpuno opljačkano i dobrim dijelom razoreno do srpnja te godine. Što nije razoreno dokrajčio je zub vremena te je Gornji Furjan postalo selo duhova sve do oslobođenja u operaciji „Oluja“ 1995. godine nakon čega se započelo s obnovom. Za ubojstvo šestero civila nitko nije osumnjičen niti je odgovarao. Istraga nije provedena.

Izvori
Literatura
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga prva). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga druga). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.

Internet
Mile Pecić: “Furjan: sjećanje na poginule”, Slunjski dekanat, https://www.slunj-crkva.hr/17277, pristup ostvaren 5. travnja 2022.

Podijeli članak