“Meni četnici ne mogu ništa, ja ako ću stradati, stradati ću od Muslimana” – poginuo heroj Damir Halužan – Haš

U sklopu akcije „Tvigi-94“ hrvatske snage na ramskom bojištu osvojile su selo Here nakon deset sati žestoke borbe. Ovaj uspjeh plaćen je velikom cijenom ljudskih života. Poginuli su hrvatski vojnici Josip Kudić, Drago Barešić i Damir Halužan – Haš.

Damir je rođen 18. ožujka 1964. godine u Gornjem Breznom kraj Huma na Sutli. Još kao dječak s majkom Emilijom seli iz Zagorja u Slavoniju gdje u Novoj Bukovici kraj Slatine kreće u školu. Ondje je završio tri razreda, a školovanje je nastavio u Zagrebu. Bio je tih, radišan i pedantan. Izvanredan matematičar i samouki stručnjak za informatiku. Programirao je na računalima, a suborci će istaknuti da je bio lumen kada su te stvari u pitanju. Elektronika je bila njegova strast. Iz braka s Melitom, rođenom Andrić, imao je kćer Bornu.

Damir Halužan prije rata

Kada je počeo Domovinski rat Damir je otišao u zapadnu Slavoniju, u slatinski kraj, gdje je proveo dio djetinjstva. Ondje se priključio 136. brigadi Hrvatske vojske sa željom da brani svoju obitelj, naime ondje su živjeli njegovi djed i baka. Sudjelovao je u operaciji „Papuk-91“ i oslobađanju Voćina, a u tim akcijama pronašao je i jedan neispravan top. Top B1 osposobio je uz pomoć seoskog kovača, a pratio ga je u nastavku njegova ratnog puta. Čak je i na papiru Damir zadužio taj top kao osobno naoružanje.

Haš, kako su ga nazivali suborci, u 2. ili 3. mjesecu 1992. došao je na vinkovačko bojište i priključio se „Ćelavcima“, vodu koji je djelovao pri 124. vukovarskoj brigadi, a kojim je zapovijedao heroj Vukovara Željko Špiljar – Žac. Suborac iz tih vremena, Tomislav Lučić, kao i Martin Bišćan s kojim je Damir bio u 136. brigadi ističu kako je Damir uvijek nosio šljem. Jedino kada bi ručao ili odmarao nije nosio šljem koji je prva asocijacija na tog hrabrog ratnika.

Ja sam par puta bio prisutan kada mu je taj šljem zaista spasio glavu, kada ju je zaštitio od gelera.

istaknuo je Tomislav Lučić te pojašnjava kako je Haš postao dio legendarnih „Ćelavaca“:

On je bio nešto stariji od svih nas, mi kažemo stari mornar. Čuo je za nas i stigao je s topom i pitao nas – Dečki jel se mogu ja k vama priključiti. Bio je simpatičan i pristali smo. Pokazalo se da je to bio dobar potez i jako smo danas ponosni na to što je bio s nama. Taj čovjek nije imao straha. Bili smo u dosta zajedničkih akcija i nanijeli smo neprijatelju ogromne gubitke. U pola bijela dana znali smo ući četnicima u selo. Tu se Haš posebno isticao i zbog toga su nam glave ucijenjene u Srbiji. Kada imate Haša uz sebe znali ste da ako se gine, on gine skupa s vama. Zanimljivo je da Damir nikada nije pio alkohol. Pušio bi par kutija cigareta dnevno, pio neograničene količine kave, no alkohol nikada. Ne želim ga previše hvaliti, no moram reći da je imao kodeks časti i da je išao na metak bez pitanja. To je bio jedan od 10 najhrabrijih ljudi koje sam ja vidio na svojem ratnom putu.

Damir Halužan u ratu

Nakon vinkovačkog bojišta Haš s Ćelavcima 1992. godine odlazi u Bosnu gdje brani Ramu od srpske agresije. “Ćelavci” i Haš u listopadu 1992. odlaze pomoći obranu Bosanske Posavine no stižu prekasno. Nakon nekog vremena Haš se vratio u Ramu. Čak je četiri puta bio ranjen. U studenom 1993. teško je ranjen u nogu te je prebačen na liječenje u Zagreb. Prije nego se zaliječio vratio se u Ramu gdje ubrzo kreće akcija „Tvigi-94“ u kojoj su hrvatske snage napale uporište bošnjačkih snaga – Here.

Pamtim dan danas njegove riječi – Tomi, meni četnici ne mogu ništa, ja ako ću stradati, stradati ću od Muslimana. U konačnici tako je i bilo.

Tomislav Lučić

U napadu na Here iz pravca Uzdola Damir je izgubio život. Na snimci koja je to zabilježila vidi se da su njegovi suborci u rovu iz kojeg otvaraju vatru na muslimanske snage dok Haš stoji iznad rova i puca. U jednom trenutku metak ga pogađa ispod ruke i pogađa u arteriju, a uskoro stradava i od bombe. 30-godišnjem heroju Damiru Halužanu nije bilo spasa.

Trenutak kada je pogođen Damir Halužan – Haš nalazi se na 24:03

Pokopan je tjedan dana kasnije na zagrebačkom Mirogoju, a nedugo potom je na snagu stupilo primirje između hrvatskih snaga i Armije BiH. U knjizi Pismo ratniku njegova učiteljica Marija Maračić zapisala je:

Najljepše košarice pleo si mi od šiblja, ukrašavao poljskim cvijećem i darivao me. U vrevi školskog odmora ti si jedini sjedio u klupi, a ručice su ti spretno prebirale papirnate trake, praveći od njih čudesne predmete. Kako si se samo volio igrati brojkama! Matematičke zadatke rješavao si kao od šale. Prebrzo su prošle godine djetinjstva-i ti si otišao, a kada je zlo počelo – pojavio si se, spreman da braniš svoj kraj. Okom dobrog matematičara, sigurno si određivao ciljeve i precizno gađao, a prilikom osvajanja našičke vojarne plakao za svojim pogođenim topom. Tvoji suborci još pričaju o tome. Papuk je oslobođen, a ti si krenuo na druge bojišnice. U predahu između dobivenih i nedobivenih bitaka, svraćao si k meni. Da me obiđes. Da me utješiš. U odori, pod šljemom kojega nisi skidao s glave, tražila sam u tebi onoga plavog, plahog dječaka, koji mi sada, umjesto poljskog cvijeća, pruža čvrstu ratničku ruku. Ispijajući kavu, nismo mnogo govorili, ali smo se u svemu razumjeli. Majčinski sam te molila da odmoriš malo od ratovanja, ali nisi mogao zbog prijatelja. Vrijeme je potom prolazilo bez tvojih svraćanja. U srcu sam znala, ali nikad nisam izgovorila. A kad je stigla vijest, u košmaru zbrkanih misli samo sam čula tvoje riječi: “U Bosni i kamenje ubija…“ Dječače moj, oprosti mi što sam te naučila voljeti rođenu grudu, a nisam te uspjela naučiti kako da sačuvaš svoj život. Uvijek ću te se, Damire, sjećati s bolom u srcu i suzom u oku. Tvoja učiteljica.

Naslovna fotografija – Damir Halužan u akciji “Tvigi-94” par trenutaka prije nego je ubijen

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Žarković, Petar, prir. , Pismo ratniku – Knjiga sjećanja na poginule branitelje u Domovinskom ratu slatinskoga i orahovičkog područja. Slatina: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Slatina, 2000.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Martina Bišćana, prikupljeno 17. siječnja 2023.
Usmeno svjedočanstvo Tomislava Lučić, prikupljeno 17. siječnja 2023.

Autor

Podijeli članak